Andreja Malta, rođena u Ljubljani 1961., objavila je nekoliko proznih i poetskih zbirki na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku, a ovih dana je došla u Zadar kako bi predstavila roman "Dobro jutro i laku noć".

Dvije autorice, Andreja Malta i Katarina Solomun, ispisale su dvije paralelne priče potaknute vlastitim iskustvima. Jedna govori o Mirandi, koja se u zrelim godinama susreće s do tada joj nepoznatim ginekološkim bolestima, a druga o Mirandinoj kćeri Anamariji, koja se bori s neplodnošću. 

Roman "Dobro jutro i laku noć" godine 2022. objavio je Studio TiM iz Rijeke. Budući da je to povod ovome razgovoru, uz pitanja smo izdvojili i nekolike citate.

ostala joj je ta navika da Zadar naziva svojim gradom [...] Da je sada kući, u svom malom gradu na jugu, 

Živjela si u nekoliko država. Možeš li za sebe reći da si nemiran duh i gdje ti je bilo najgore? 

- Da, nemiran sam duh, volim promjene. Živjela sam u Sloveniji, gdje sam i rođena, zatim u Iraku, u Bagdadu, radi posla, a nakon toga došla sam u Hrvatsku. U Zadru sam provela 37 godina. Trenutno sam u Austriji, ali svakako se u mirovini vraćam u Zadar, gdje je moj dom.

Karla je znala godinama, bio je njezin klijent u banci. [...] Nikada nije ni pomislila da mu se možda sviđa, a uz to uopće nije bio njezin tip muškarca.

Kao i tvoja junakinja Miranda, udavala si se više puta. Zašto makar nju nisi toga poštedjela? 

- Nisam je mogla toga poštedjeti. Dok sam je stvarala, pitala sam je ima li išta protiv toga da se tri puta udaje. Rekla je ne, naprotiv, to joj se činilo zanimljivo i odmah je bila ZA.

“Ahhh, za godine me više nije ni briga. Udat se ionako više neću, prema tome mogu biti ponekada malo i mrgodna!” 

Starost je na pragu, kako je zamišljaš? Kako godine utječu na pisanje? 

- O, starosti, starosti… Iskreno, baš se nešto ne veselim njezinom dolasku, iako sam svjesna da je neminovni dio života. Zamišljam je u svom domu u Zadru s obitelji, čitanjem knjiga koje do sada nisam stigla otvoriti, posjetama kazalištu, ispijanjem kava s prijateljicama na Gradskom trgu, šetnjom po Rivi, pisanjem i nadasve dugim jutarnjim ljenčarenjima u krevetu. Mislim da godine ne bi trebale previše utjecati na pisanje, a ako bude zdravlja, bit će svega što sam nabrojala.

Zbilja imaš talenta. Molim te, probudi svoje samopouzdanje i upusti se sa mnom u ovu avanturu.” 

Zašto uopće pišeš i kako biraš teme o kojima ćeš pisati? 

- Pišem zato što želim drugima prenijeti svoje osjećaje, iskustva, misli. To me ispunjava, čini me „budnom“. Dok pišem mogu biti bilo tko ili bilo što i to mi je zanimljivo. Obično biram žensku tematiku, jer me to najviše zanima i inspirira.

Odjednom joj je sve počelo smetati. Čak joj je i ljubičasta Marinova košulja išla na živce. 

Svima je u lijepoj uspomeni ostalo predstavljanje tvoje zbirke "Ultraljubičasto". Što ti misliš o onome što si do sada objavila? 

- Zahvaljujem na komplimentu za „Ultraljubičasto“. Po mom mišljenju veliki dio zasluga nose pokojni Ivica Ušljebrka i Mirjana Mrkela, kao promotori. Mislim da su neki projekti, odnosno knjige, mogle ispasti puno bolje da sam još malo poradila na njima. Ali što je, tu je.

“Ohooo, baš si me impresionirala, Miranda. Zaista! Od ovakve krhke i nježne žene nisam očekivao tako buran život.”

Imaš li omiljenu mudru izreku? Jesi li feministica i što misliš o ženskome pismu? 

- Omiljena izreka mi je: život je simetrija. Simetrija je proporcionalnost, istovjetnost u rasporedu dijelova nečega na suprotnim stranama, zapravo sličnost. 

Da sam feministica, ne bih se tri puta udavala. A žensko pismo obožavam, to mi je omiljeno štivo oduvijek i zauvijek.

 Žena je bila istinski optimist, za razliku od uvijek pomalo nesigurne i ozbiljne Mirande.

Jeste li ti i Katarina Solomun slične ili različite? Kako je izgledao vaš zajednički rad? 

- Mislim da smo slične. Znamo se već godinama i uspješno surađujemo. Sviđaju nam se iste stvari, srodno razmišljamo, čak imamo sličan stil pisanja, kako sam čula od nekih recenzenata koji su pročitali naš roman. 

Zajednički rad bio je za mene sasvim novo, ali i lijepo iskustvo. U početku sam se malo plašila da se možda nećemo podudarati, da ćemo se pogubiti, no uz dogovor sve je prošlo bez većih problema.

Kad bi jedna od nas dovršila svoje poglavlje, poslala bi ga drugoj na čitanje i eventualne ispravke i obrnuto. Pratile smo jedna drugu u stopu, bilo je ponekada i većih ispravaka teksta ali sve smo to uspješno i zajedno riješile. 

„Isti nalaz imala je i jedna moja prijateljica. Nije ništa strašno. Morala je ići na neku pretragu pa poslije toga na terapiju“. 

Čitaju li žene o bolestima? Kakva je dosadašnja percepcija ovoga romana? 

- Mislim da čitaju, ali još uvijek premalo. Percepcija ovog romana je koliko mi se čini na solidnom početku, to je sve što trenutno mogu reći.

Uzela je knjigu "Užici prokletih" i neko vrijeme čitala. Bukowski bi bio njezin idealan muškarac. 

Imaš li uzore i što sada čitaš? 

- Svakako. Od žena su to Marguerite Duras, Elfriede Jelinek i Sylvia Plath, a od muškaraca Milan Kundera, Peter Handke i naravno Charles Bukowski. 

Trenutno se malo više družim s Netflixom, ali me strpljivo čekaju Marijana Dokoza i Annie Ernaux.

“Znaš da mi je jako drago!” rekla je Dora oduševljeno kad je Miranda završila. “Po ovome što si mi ispričala, mislim da bi moglo biti nešto ozbiljno." 

Spremaš li novu knjigu i kakva su tvoja iskustva s izdavačima? 

- Spremam dvije nove knjige, zbirku poezije koju završavam i novi roman. 

Uglavnom se ne mogu požaliti s dosadašnjim izdavačima, a jedan zaslužuje posebnu pohvalu. To je  riječki Studio TiM, s kojim je ovo bila već četvrta suradnja .