Zadranka Anđela Rončević gotovo je svih svojih 26 godina provela na moru ili uz njega. Pa makar preko ljeta kad bi se sa studija na švicarskom Sveučilištu primijenjenih znanosti i umjetnosti u Luzernu vratila u rodni kraj. Zapravo, tako je bilo do pandemije

Prošlo ljeto našla se otkinuta od mora i plivanja u njemu koje toliko obožava. Srećom, utažila je glad za uživanjem u vodi, plutanjem i ronjenjem u obližnjem jezeru. Tada je shvatila da mnogi ljudi nikad nisu doživjeli taj osjećaj – samo zato što ne znaju plivati.

Tada se sjetila žena o kojima su joj pričale prijateljice koje je upoznala dok je studirala po svijetu. Jedno vrijeme provela je na United World College of the Adriatic u Italiji, zatim na College of the Atlantic u gradiću Bar Habor u američkoj saveznoj državi Maine gdje je stekla prvostupničku diplomu Bachelor of Arts in Human Ecology s fokusom na vizualne umjetnosti i kazalište, a zatim i u Luzernu gdje studira gdje će steći titulu Master in Fine Arts, a diplomirat će na temu umjetnosti u javnom prostoru.

I baš su žene koje ne znaju plivati glavna tema njene knjige, koju je sama napisala i ilustrirala, I Will Swim, and My Daughter Will Swim Too koja će biti predstavljena u svibnju. Uskoro će izdati drugu knjigu, slikovnicu Smokve za Oliveru.

O plivanju i tome kakve veze ono ima s feminizmom, razgovarale smo na moderan način – glasovnim porukama.

Krenut ću od posljednje knjige, I Will Swim, and My Daughter Will Swim Too u kojoj donosiš dvadeset priča žena koje ne znaju plivati. Kako si došla na ideju za stvaranje takve knjige? 

Intervjui su bili organizirani najčešće kroz kontakt s mojim bliskim prijateljicama. Naime, studirala sam dvije godine u Italiji, a nakon toga četiri godine u Americi. U oba slučaja, škole u kojima sam bila, bile su internacionalne i tako sam stupila u prijateljstvo s ljudima iz čitavog svijeta. Kroz ta prijateljstva, prvi sam put čula i zapazila da mnoge žene ne znaju plivati. Ta situacija mi prije nije bila bliska. Mnoge moje prijateljice su mi rekle da njihove tete, ili mame, ili sestre ne znaju plivati. Tada ih nisam pitala zašto jer mi se činilo jako intimno, no za svoj diplomski rad iz ilustracije došla mi je ideja da produbim to pitanje. Znala sam da, ako to pitanje sagledam kroz dublji način i kroz umjetnički izraz, da bih mogla prenijeti jednu priču o odnosima u društvu, odnosu žena sa svojim tijelom i sa osjećajima slobode i samostalnosti te kako im je taj osjećaj oduzet kroz razno-razne strukture društva. Tako sam odlučila ponovno pitati prijateljice bi li njihove mame, tete, sestre, bake, susjede željele razgovarati sa mnom i podijeliti svoju priču. 

Najviše intervjua sam provela na engleskom jeziku, a bilo ih je i tri na našim jezicima, hrvatskom, bosanskom, srpskom, jedan na talijanskom, tri na španjolskom i par na njemačkom. Te jezike, srećom, znam. Neke više, neke manje. To je bio jako bitan faktor zbog kojeg su žene koje su podijelile sa mnom svoju priču mene smatrale manje stranom. U par slučajeva, kada je jedini mogući jezik bio nepalski ili hindi, moje prijateljice su bile prisutne na intervjuima i simultano prevodile. Pomoglo je i što su me predstavile kao prijateljicu.

Sama si ilustrirala knjigu, jesi li sama provodila i intervjue?

Da, sama sam ilustrirala i provodila intervjue. 

Koliko je trajalo stvaranje knjige?

Stvaranje knjige je trajalo oko šest mjeseci i započela sam krajem ljeta 2020., a završila sad u veljači. Ovo je također bilo prvo ljeto da nisam bila doma u Hrvatskoj i prvi put nisam bila pored mora. To je bilo dosta zanimljivo, ali srećom, tu je jezero u blizini gdje živim. Nije isto, ali taj osjećaj beskrajnosti plavetnila je također prisutan na ovom velikom jezeru i shvatila sam koliko je meni plivanje bitno i koliko meni plivanje daje osjećaj sigurnosti, samostalnosti, doticaja s prirodom i doticaja sa samom sobom. Kroz tu samosvijest shvatila sam da mnogim drugim ženama nije isto. Ne kažem da svaka žena, svaki muškarac mora voljeti plivanje, ali činjenica da im je plivanje nedostupno ili teško dostupno, a u nekim slučajevima i zabranjeno, je vrlo bitno sociološko-ekonomsko-političko pitanje kroz koje možemo još puno toga naučiti o feminizmu.

Poanta knjige je razbijanje tabua oko ne znanja plivanja i sagledavanje konteksta u kojem su žene iz tvoje knjige odrastale i zbog čega nisu naučile plivati. Možeš li navesti jedan ili dva primjera?

Poanta knjige je razbijanje tabua oko neznanja plivanja i sagledavanje konteksta. Poanta je također bila ne prikazati žene kao žrtve. Kako one koje sam intervjuirala, tako i općenito. Naprimjer, kada koristimo izraz „nasilje protiv žena“ fokusiramo se na ono pasivno, na to da žene trpe nasilje. Kroz takvu jezičnu strukturu fokus se NE stavlja na aktere nasilja, najčešće muškarce, i to je ono što treba promatrati. Zašto muškarci, ili koji su to muškarci, koji vrše nasilje nad ženama? Na isti taj način sam pristupila i ovom istraživanju. Nisam pitala zašto neke žene ne plivaju, nego u kakvom kontekstu žene koje ne plivaju, žive ili su odrasle. Odnosno, kakvo smo to društvo stvorili i u kakvom to društvu živimo, koje je onemogućilo ženama naučiti plivati. To mi je bilo vrlo bitno. Svaku ženu sam upitala zna li njen partner, brat, rođak plivati. U 19 od 20 slučajeva odgovor je bio da, svi muškarci u mojoj okolini znaju plivati, kada sam išla u školu samo su dečki bježali s nastave i išli na plivanje, mi to nismo radile jer jednostavno to cure ne rade, to se od njih ne očekuje. Vjerojatno im je bilo i zabranjeno. Vjerojatno se te norme i tradicije puno više padaju na ramena žena, nego muškaraca, odnosno dječaka.

Najveći razlog zašto žene ne znaju plivati je zapravo puki patrijarhat. Odnosno, manjak pažnje, manjak strpljenja i manjak brige pri učenju plivanja. Patrijarhat se odražava u društvu kroz ekonomske i religiozne prilike ili tradicijska očekivanja od žena. Pričala sam sa ženom iz Gvatemale koja mi je rekla da je odrasla u strogom katoličkom društvu i da joj nikad nije bilo jasno što je u redu obući kad se ide plivati, pokazuje li previše kože. Dakle, ta pitanja kako biti skroman što se tiče pokazivanja tijela su puno, puno više naglašena kod žena. Žene su pod puno većim pritiskom po tom pitanju nego muškarci.

Drugi primjer je jedna žena iz Nepala koja mi je rekla da je to jednostavno nešto što žene u Nepalu ne rade, ali se generacije mijenjaju i njena kćer danas zna plivati. Tijekom njenog djetinjstva, obitelj je išla na izlete, bili su pored vodopada i jezera, ali ona bi ušla do koljena da se malo osvježi, ali da niti jedna djevojčica, cura, žena u njenoj okolini nikad nije ušla skroz u vodu. To jednostavno nije bilo primjereno.

Također sam pričala sa jednom ženom iz Švicarske koja ne zna plivati jer je odrasla u planinama, na farmi, daleko od vode. Švicarska je doista poseban primjer jer je ovdje sada obavezno naučiti plivati do 12. godine. Međutim, baš ova sugovornica pripada onoj zadnjoj generaciji kojoj to nije bilo obavezno. Ona kaže da je zbog toga što nije imala doticaj s vodom razvila veliki strah od vode i sada ga pokušava prevladati. Ide na satove plivanja.

Jedna sugovornica iz Indije je spomenula kako se jako boji crta na dnu bazena jer te crte pokazuju kada bazen postaje dublji.

Kažeš kako ti uvjeti govore mnogo o patrijarhalnom, kapitalističkom i kolonijalnom društvu u kojem danas živimo. Što si o tome otkrila tijekom istraživanja?

Moram spomenuti kako se odnos žena i plivanja mijenjao kroz stoljeća. Najveće promjene dogodile su se u kasnom srednjem vijeku kada cjelokupno društvo Europe, a kasnije i ostatka svijeta prelazi iz feudalizma u kapitalizam. Time počinje progon vještica. Kroz progon vještica, koji se danas, nažalost, spominje u povijesti ili kao mit i folklor, ili kao veliki genocid, moćnici su počeli potlačivati žene na različite načine. Najviše kroz poticanje na tjelesnu čistoću i skrivanje bilo kakvih ljudskih nagona. Zbog toga su mnoge žene koje su znale puno o svom tijelu, o menstrualnom ciklusu, o porođaju, o zdravlju, o tome kako fermentirati hranu ili piće, koje čajeve piti za koje bolesti, bile prognane kao vještice. No vještice, naravno, nikad nisu postojale. To su bile žene koje su imale znanja i bile svijene prirode i samih sebe. Kao takve su bile opasne za društvo koje se mijenjalo ka kapitalizmu.

Tako su, na primjer, žene bile prve koje su počele raditi pivo. A danas je to većinom muški posao. Žene su također bile optuživane da su izazvale sušu, poplavu ili glad. Jedan od najčešće korištenih testova za detektiranje vještica je bilo plivanje. Sumnjivu ženu bi ubacili u vodu i ako je plutala, proglasili bi ju vješticom jer bi tako pokazala da se bori protiv vode, a voda je bila simbol kršćanstva. Te žene proglasili bi pripadnicama druge religije ili sotonizma. Ako ne zna plivati, to je bio znak da se ona predala kršćanstvu pa su je tada pokušali spasiti.

Osim te povijesti o lovu na vještice, mnogo su se proučavali i utjecaji rasizma na plivanje. Posebice segregacija, najviše u Americi. Bazen je bio simbol bogatstva i ljudske superiornosti nad ostatkom prirode. Taj problem nije riješen ni danas. Na primjer, u Europi svjedočimo diskusijama o tome treba li pripadnicama islamske vjeroispovijesti osigurati termine za plivanje na javnim bazenima kad tamo nema muškaraca i treba li im dopustiti da se kupaju u burkinima. Ja smatram da im to treba dopustiti.

Otkrila sam da, ako prisilimo ženu da se obuče ili previše ili premalo, da je to prisila koju treba izbjegavati. Krajem 19. stoljeća u Indiji pripadnice nižih kasta nisu smjele prekriti grudi. Uvijek su trebale biti topless, posebice ispred pripadnika viših kasta. To je bio način da pokažu i svoje siromaštvo i skromnost. Nakon toga su počeli veliki protesti žena koje su se htjele prekriti. Iako za topless proteste danas smatramo da su iskazi feminizma, oni to nisu u svakom kontekstu. Isto tako, ponekad smatramo da je nošenje hidžaba simbol opresije, a nije.

Uskoro će biti izdana još jedna tvoja knjiga, slikovnica Smokve za Oliveru. Kako je ona nastala i o čemu govori?

U pripremi je još i slikovnica Smokve za Oliveru. Ta knjiga je namijenjena za djecu od osam do jedanaest godina, ali smatram da svaku slikovnicu mogu čitati svi. To je priča o djevojčici Oliveri koja živi na jednom od naših otoka koja živi sa magarcem i sa svojom bakom. Ona jako voli smokve i želi i podijeliti po čitavom otoku. Međutim, nema posudicu ili tećicu da prenese sve te smokve pa odlazi u avanturu traženja posude. To je priča o povezanosti generacija, starih i mladih te o svakodnevnim životnim radostima kao što su zrele smokve na kraju kolovoza. Priča je pomalo autobiografska jer su i meni smokve jedne od najvećih životnih radosti, to mi je najdraže voće, a moja baka ih uvijek suši.

Čime se baviš kad ne pišeš ili ilustriraš knjige? 

Osim pisanja i ilustriranja knjiga, bavim se keramikom i kazalištem. To nisu samo hobiji, to je već i posao. U slobodno vrijeme volim biciklirati, planinariti i plivati. Tu gdje trenutno živim ima jako puno biciklističkih i planinarskih staza.

Trenutno završavam diplomski studij iz umjetnosti, pun naziv mog diplomskog studija je Master in Fine Arts, a diplomirat ću na temu Art in Public Sferes. Dakle, umjetnost u javnom prostoru, umjetnost koja nije samo za galerije i nije konceptualna, nego ima nekakvu društvenu vrijednost.

Trenutno si u Švicarskoj, kako to? I planiraš li se vratiti u Hrvatsku?

U Švicarskoj sam zato što mi je dugogodišnji dečko Švicarac. Trenutno živimo u Luzernu, a tko zna što će biti poslije.