Bernarda Klinar mlada je zadarska pjevačica koja se odlučila upisati studij na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. Uz studij radi, ali i ide na pjevačka natjecanja. Naime, njen je san izgraditi karijeru operne pjevačice

Bernardu poznajem iz osnovnoškolskih dana kao vedru i otvorenu djevojku koja je uvijek dobro znala njemački. Kasnije se ispostavilo da zna i jako dobro pjevati. Zbog svog znanja njemačkog, koji joj je zapravo materiji jezik budući da ga je naučila od majke, odlučila je upisati studij solo pjevanja na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. Sada je na četvrtoj godini, od šest, koliko studij traje. 

Srećom, ponekad navrati u Zadar, u rodni dom, pa smo se tako imale priliku naći, sjesti i popričati. Razgovarale smo o njenim planovima, životu u Beču i kulturi, a otkrila mi je želi li se vratiti u Hrvatsku, čime se bavi uz studij i što misli o velikim komercijalnim natecanjima.

Kakav ti je život u Beču u odnosu na Zadar?

Turbulentan. Inače sam uvijek u nekim obavezama. Ili sam na faksu ili, ako je neki projekt, radim. 

Život, prijevoz, ljudi, prijatelji?

Prijevoz je definitivno puno bolji. Grad je puno veći, bolje povezan. Socijalan život odličan zato što nas faksu ima dosta i naših ljudi i puno stranaca, ali smo se nekako svi uklopili. Što se tiče toga jako sam zadovoljna. 

Noćni život?

Kultura u mom slučaju, samo kultura. Predstave, opere, baleti i koncerti, sajmovi raznorazni... Ima dana kad gledam, na Faceu i u novinama, di se već oglašavaju, što da odaberem od svega što se događa? Tako da to je drugačije od Zadra. U Zadru znaš biti i po mjesec dana, a nigdje ništa. 

Bernarda prije jednog od svojih nastupa. Foto: Privatna arhiva

Što ti je najdraže od toga?

U kinu u Beču nisam bila još niti jedanput. Volim ići u operu, ali to volim ići kroz tjedan, između faksa i proba. Neću reći da to gledam kao obavezu, ali to mi je dio posla. Vikend je rezerviran za mene i za prirodu. Živim na rubnom dijelu grada i priroda mi je 10 minuta vožnje tramvajem. Izađem iz grada i onda mogu gdje god hoću, kroz šumu, uz rijeku...

Zašto si odabrala studij u Beču, a ne u Hrvatskoj, Italiji ili nekoj drugoj državi?

Pa prvobitno zbog govornog područja. Pošto sam dvojezično odgajana preko mame, onda je ta prednost bila njemački jezik pa sam to htjela iskoristiti. Izbor je bio i München jer tamo mi je ujo i u tom sam u gradu i djelomično odrastala. Kako sam se odlučila za Beč, nemam pojma. Naprosto, tako me vuklo i sad sam zadovoljna.

Bila si na državnom natjecanju u 2017. godine. Koliko ti je to iskustvo pomoglo u dobivanju samopouzdanja i građenju karijere? Jesi li bila i na drugim natjecanjima? 

Natjecanja su definitivno veliki dio karijere ili puta jednog pjevača i pjevačice iz razloga što imaš priliku pokazati što znaš na različitim tržištima. Natjecanja su uvijek koncipirana tako da se nekako fokusiraju na lied ili na operu, na neko određeno područje pa se možeš predstaviti u onome u čemu si najbolji. To te naprosto stavi u jednu novu okolinu.

Kad si unutar faksa ili klase u srednjoj školi onda si uvijek okružen istim pjevačima pa znaš gdje je tvoj rad i onda kad izađeš iz toga, iz te neke komfor zone, i nađeš se pred novim ljudima koje ne znaš, a koji su dobri, onda te to tjera naprijed, da se boriš, da radiš na sebi. Nekad dođeš doma s natjecanja, a da ništa nisi osvojio, ali si rastao kroz to. Taj poraz ti je opet nekakav znak da ima još prostora za rast. 

Jesi li sudjelovala na natjecanjima u Beču? 

Imali smo natjecanje na razini fakulteta, ali lani sam išla i u Češku, u Karlovy Vary na Antonin Dvorak natjecanje. Tad sam došla do polufinalne runde. 

Kakva je bila konkurencija? 

Ja sam odabrala kategoriju lieda, znači pjesme, i to je bila opća kategorija do 32 godine. Ja sam tada imala 23 godine, a sljedeći stariji pjevač je imao 27 godina. Kad sam tamo došla, zapitala sam se Bože, što ja ovdje radim?, ali opet bih to ponovila. Toliko sam toga naučila tamo, upoznala raznih ljudi, od korepetitora, drugih pjevača, članova žirija... 

Završila si zadarski MIOC, i to matematički smjer, a sada studiraš solo pjevanje. Otkud taj preokret? 

Pa ja sam paralelno išla i u glazbenu školu i u matematičku gimnaziju. Imala sam ljubav ili afinitet prema matematici još u osnovnoj školi, a pjevanje u srednjoj je bilo nešto novo. Volim isprobavati nove stvari, pa sam si rekla, hajde, idemo probati. Nakon tri godine pjevanja sam shvatila da je to možda ipak nešto što trebam shvatiti ozbiljnije jer sam počela dobivati kritike i feedback da to ima neku svoju kvalitetu i da trebam poradit na tome i onda sam se naprosto odvažila.

Bio je to rizičan pothvat, al' ja sam išla nekom logikom da nikad nije kasno vratit' se matematici ili nečemu u tom prirodnom spektru. Osjećala sam se prirodno. Nikad mi nije bilo naporno. Završiš MIOC, dođeš doma, ručaš i nakon toga imaš glazbenu još četiri sata. U životu treba raditi nešto što te ispunjava, a ne od čega ćeš biti umoran nakon osam sati. 

Baviš li se isključivo pjevanjem ili sviraš neke instrumente?

U srednjoj glazbenoj školi i na prvoj godini faksa imala sam klavir kao obavezan predmet tako da znam klavir svirati što mi je jako bitno jer si olakšam puno kad mogu sama sebe pratiti i odsvirati si nešto. Za vrijeme srednje škole sam išla na razne radionice udaraljki, učila sam svirati djembe. Gitaru sam pokušala svirati, ali sam totalni antitalent. Hahha... Taj instrument svi živi sviraju, a ja ju uzmem u ruke i prsti mi se zgrče. 

Teško je povezati udaraljke s klasičnom glazbom. Prva asocijacija je nešto skroz drugačije, eksperimentalna glazba. Jesi se ikad okušala u tome? 

Prošle godine je jedna prijateljica koja je studirala dirigiranje radila diplomski rad i pošto oni moraju komponirati jedno djelo, ona je komponirala i dirigirala svoje djelo koje je totalno moderno i nije imalo notnog zapisa. To je bio kaos. Snimanje je trajalo četiri sata, od čega je prvi sat bila proba s orkestrom i tri sata snimanja. Nikad prije se nisam srela ni s orkestrom ni s tim notama ni s tim djelom. Sve sam saznala na licu mjesta. Eksperimentalno, dapače. To je bilo posebno iskustvo. 

Koliko često vježbaš? Kako izgleda jedan tvoj dan?

Vježbam svaki dan, ali to nije nikakvo koncentrirano vježbanje, nego perem suđe i pjevam. Nakon toga stanem kraj klavira, odsviram si i naučim neki novi repertoar. Kad se baviš s glazbom, to ti postane dio svakodnevice i onda više ne razmišljaš o tome da vježbaš. Meni je normalno. Mojim susjedima i sustanarima možda ne, hahaha. 

Kad se pripremaš za natjecanje ili ispit, kako to izgleda? 

Kad je natjecanje ili neka produkcija u pitanju, to su onda puno, puno češće i napornije probe. Prije natjecanja sama vježbam po dva, tri sata i onda još imam probu sa svojim klaviristima po sat, dva. Vježbamo u detalj. 

Imaš li vremena za posao uz studij?

Da. Prošle godine sam dobila posao u plivačkom klubu gdje treniram djecu i odrasle. Pošto sam sedam godina trenirala plivanje u PK Zadar u natjecateljskim skupinama, prijavila sam se na jedan oglas ovo ljeto jer je bila korona i u mom zanimanju nije bilo nikakvih događanja. Sretna sam s tim poslom, super mi je. Pomaže mi održati ravnotežu u svakodnevnom životu. 

Tko su ti glazbeni uzori? 

Ne mogu reći da imam neke čvrste glazbene uzore. Volim poslušat' svašta unutar klasike, izvedbe iz različitih epoha, različitih pjevača. Što od suvremenih, što od starijih pjevača i od svakog uzet' po nešto što se meni čini da mi može pomoć, da mogu primijeniti kroz svoje pjevanje. Jako volim gledat' masterklase starih pjevača. Gledala sam baš jučer masterklas Elisabeth Schwarzkopf i oduševljena sam ženom. I njenim pjevanjem i načinom kako druge uči tom pjevanju. Znači, te neke stare dive su mi pojam zdravog glasa i dugovječnosti. 

Što slušaš kad ne slušaš klasičnu glazbu?

Sevdah. Sevdah jer to sam pjevala prije nego sam se počela bavit klasičnom glazbom i jako puno modernih pojednostavljenih izvedbi sevdaha imamo u današnje vrijeme, tipa Amira Medunjanin ili Božo Vrećo i to ću uvijek u slobodno vrijeme za dušu poslušat. 

Koga cijeniš od hrvatskih glazbenika? 

Definitivno najveća kraljica hrvatske glazbe mi je oduvijek bila i valjda će zauvijek biti Josipa Lisac. Svoja je.

I Urban. Svi ti nekakvi alternativni đirevi, ljudi koji imaju sebe i izražavaju se kroz tu glazbu na neki svoj poseban način. 

Da možeš birati između svih živućih i mrtvih glazbenika, s kime bi rado surađivala, održala koncert, snimila album ili slično? 

Od živućih bih jako rado voljela ostvarit suradnju nekad kroz život sa Božom Vrećom i s Josipom Lisac. A od bivših, s Freddijem Mercuryjem. 

To bi bilo zanimljivo. 

To bi bio jedan zanimljiv kaos. Nas dvoje u kompletu... Ne bi mu bila prva suradnja sa opernom pjevačicom. Mislim da bi to bio kreativni nered. Hahaha.

Kakvi su ti planovi nakon akademije?

Sada završavam četvrtu godinu od šest, od čega je lako moguće da će se jedna godina ponoviti, ako se uspijemo izboriti kao studenti za to zato što smo izgubili jednu godinu s ovom koronom. Nama je ta interakcija uživo s drugim umjetnicima jako bitna, pa se nadamo da ćemo uspjeti vratiti nešto tog izgubljenog vremena.

Nakon toga bi me zanimalo upisat nekakav opernstudio. To je kad završiš faks, prijaviš se u neki studio i budeš član njihovog ansambla. Manja plaća, manje uloge pjevaš, al' si konstantno na probama, ustudiravaš uloge i za to si plaćen. Voljela bih ići u tom smjeru. Zanimljiv mi je München. Pošto sam za faks odlučila u Beč, onda mi je München možda za taj opernstudio. Ili Švicarska. Švicarska mi je dosta zanimljiva za bavit se glazbom tamo. 

Vidiš li se u budućnosti u Hrvatskoj, profesionalno i privatno?

Definitivno. Hrvatska mi je idealna lokacija za godišnji, za odmor, za bit svoj na svome. Što se tiče, karijere, tome se iskreno nadam. Nadam se da će biti suradnji i prilika jer Hrvatska ima jako dobre glazbenike i Hrvatska ima jako dobru perspektivu kada bi se u tu kulturu stvarno i ulagalo i, po mom mišljenju, obrazovalo od malih nogu. Stvarno imamo kvalitetne glazbenike koji iz nužde odlaze u druge države. Ja sam se iznenadila koliko ljudi pjeva u Bečkoj operi, što stalno, što kao gosti, naših balkanskih ljudi, s našim prezimenima.

Što bi po tvom mišljenju trebalo napraviti da takvi perspektivni pjevači ostanu u Hrvatskoj ili se vrate nakon školovanja? 

Smatram da kulturu treba učiti. Djeci se čita, djecu se vodi u kazalište, na koncert. Naprosto ta kultura se uči od malih nosu i smatram da bi osviještenost o potrebi kulturnog obrazovanja djece, a ne glazbeni ili likovni kao izborni predmeti kako bi se izgradila jedna kulturno osviještena nacija odraslih ljudi. I onda bi imali za koga pjevati. 

Kako mi kasnimo za svijetom u svemu, vjerojatno ćemo i ovo jednog dana dostići...

Ali, da li kasnimo? To je moje pitanje. Mi smo imali Teatro Verdi koje je bilo puno. To je bio izlazak. Ne kažem da su imali predstava kao jedan Beč, ali to je bila operna kuća gdje su se izvodile opere starih talijanskih majstora, njemačkih kompozitora i to su ljudi posjećivali. Zašto to sad nemamo, zašto smo nazadovali u tom pogledu? Naprosto su se prioriteti promijenili iz nekog razloga. 

Gdje te Zadrani mogu uskoro čuti, bilo to online ili offline? 

Ovo ljeto imam jednu suradnju, masterclass u Tirolu koji je sufinancirala organizacija Lions Club. Nadam se da ću s tim profesorom koji drži masterclass uspjet realizirati koncert u Zadru. Ako se Zadranima bude dalo otputovati do Cresa, tamo svako ljeto pjevam na Creskim kulturnim večerima. 

Zadrani te često mogu čuti u crkvama, pjevaš na vjenčanjima. Kako dolaziš do takvih angažmana? 

Prvi takav angažman sam imala još prije faksa i to od moje bivše profesorice Nele Šarić. Kad ona ne bi mogla, ja bih uskočila. Pjevam Ave Mariu Schubertovu, ali i druga klasična djela ili crkvene pjesme. Jako uživam u tome i obožavam pjevat u crkvi. To mi je gušt drugog nivoa, ta akustika crkve. Zadar ima tako prekrasne crkve. 

Evo nas pokraj Donata, jesi tu kad pjevala?

Jesam, i u Stošiji i u Donatu. U Donatu je bio koncert prije par godina, a u Stošiji par koncerata i jedno vjenčanje. 

Što misliš o talent natjecanjima i imaš li se želju prijaviti na, primjerice, Doru? 

Sebe ne vidim u tom smjeru zato što sam odabrala nešto drugo. Nisam isključiva, nikad ne reci nikad. Stvarno se nekad iznenadim kad vidim koliko dobrih ljudi ima na emisijama kao što je The Voice. Jako sam fascinirana tim Voiceom u Hrvatskoj jer pratim i Voice u Njemačkoj. Hrvatska stvarno daje super prilike tim mladim glazbenicima. Na primjer, A strana, emisija napravljena za ljude koji su bili u Voiceu da imaju platformu gdje poslije mogu pjevati i bavit se onim što vole.

Operni pjevač koji se prijavi na takav show, bar iz moje perspektive, je uvijek je nekakav alien. Ljudi pomisle: wow, ovo postoji na našem svijetu. Zapravo mi je ta neka konotacija malo... Je l' moguće da ljudi tek sad kuže da postoje ljudi koji ovako pjevaju. Tako da, što se tiče obrazovanja ljudi, mislim da ima drugih načina nego po takvim showovima sa klasičnim pjevanjem. 

Imaš li kakav savjet za mlade glazbenike koji žele pokušati vani? 

Svaku priliku iskoristiti i ne posustajati bez obzira na vanjske utjecaje.