Što (ne) pitati frontmana legendarnog Plavog orkestra, benda koji će 20. travnja održati koncert u zadarskom Arsenalu? Saša Lošić Loša za eZadar otkriva mnoge zanimljivosti iz karijere benda, legendu o svojoj kapi, životu u Sarajevu i što nam donosi turneja "Everblue"!

Iza nas su vremena ploča, kazeta, pa i CD-ova... Uz vaše pjesme su odrastale generacije i generacije - kakva su vaša saznanja o ''novim'' generacijama, koje vašu glazbu otkrivaju putem brzih medija?

Mi nismo ambiciozan band. Pojavimo se sa novim albumom svakih sedam, deset godina… Tako da ne znamo objasniti taj fenomen - da se na svakoj našoj, novoj turneji pojavi neka potpuno nova generacija, publika koja je čula za Plavi Orkestar ali koja nas nikada nije vidjela uživo.

Ponekad mi se čini da i ne znaju kako izgledamo.

Nisu jednom pored mene prolazile grupe maturanata i pjevale “Sava tiho teče” ili “Od rođendana do rođendana”, a da me uopće nisu prepoznale. Zašto dolaze na naše koncerte ne znamo objasniti.

Možda vole taj naš optimistični Power Pop, možda osjete tu neku amatersku energiju koja je kod nas još uvijek prisutna. Ta specifična vrsta nesigurnosti u samog sebe otvara kod nas, svaki put iznova, posebnu emociju,  energiju početka, energiju koju možda prepoznaje netko tko je mlad pa odatle možda te Nove generacije koje dolaze na naše koncerte i drže smartphone-ove u zraku dok sviramo.

Na koncertima uopće više ne govorim “Hajmo ruke gore!” jer publika danas ima samo jednu ruku. U drugoj ima mobitel sa kamerom. (smijeh)

''Everblue'' je u kolovozu krenula iz Sarajeva, kada ste  svirali pred spomenikom Vječne vatre. U Zagrebu ste nastupili nakon osam godina. Koliko je lako ili teško sastaviti set listu za jedan takav veliki koncert?

Turneja “Everblue” je koncipirana interaktivno. Kao za svaki grad u kojem sviramo tako smo i uoči koncerta u Zadru, na socijalnim mrežama postavili pitanje: “Koje pjesme bi voljeli da čujete na koncertu Plavog Orkestra u Arsenalu?”. I ljudi su glasali. Tako da smo dobili preciznu “Everblue” set listu za Zadar. Svako mjesto u kojem sviramo nas na taj način natjera da uvježbamo i pjesme koje nismo dugo svirali. Zabavno je.

Snimate prvi live album?

Da, riječ je o turneji koja će se i audio i video snimati za potrebe našeg prvog LIVE albuma. Uz album ćemo izdati i dvije nove studijske pjesme od kojih će se jedna zvati “Zona Prijateljstva”.

Jednostavno, želja nam je bila da poslije toliko godina i mi konačno snimimo svoj prvi live album. Znamo da su albumi danas romantične igračke iz prošlosti ali mi smo Prahipstseri, stoji nam to.

Imate utakmica u nogama, koncerata i koncerata iza vas. Jeste li ikada imali ponude za privatne svirke ili nastupa na vjenčanju?

Da, imali smo i još uvijek imamo puno takvih ponuda. Takav oblik koncertiranja pojavio se dolaskom kapitalizma u naše krajeve. Kao u doba renesanse kada su trgovci, bankari i vladari bili mecene koji su pomagali glazbenicima, slikarima, književnicima a vladarski dvorovi postajali središta umjetnosti.

Mi smo grupa opće prakse i mogli bi se preorjentirati i početi svirati po kućama, dvorovima, odnosno da nas naručuju po prigodama. Imali bi cijenik po temamama: radost, žalost, svadba, zaposlenje, rastava braka... Recimo: „Bolje biti pijan nego star“ je pogodna za maturalne zabave, “Od rođendana do rođendana“ za rođendane, zatim „Goodbye teens“ za rastanak od tinejdžerskih dana”, „Sava tiho teče“ bi bila idealna za razvode…I tako (smijeh).

Pratite li glazbenu produkciju u regiji, postoji li netko s kim bi voljeli ostvariti suradnju?

Da, volio bih ostvariti suradnju sa Laibachom, Matijom Dedićem... Naime ja volim glazbene interakcije. Pri stvaranju filmske i kazališne glazbe surađivao sam sa brojnim talentiranim glazbenicima i vokalnim solistima iz regije i svijeta kao što su, da nabrojim samo neke, Šaban Bajramović, Dubioza Kolektiv, Sky Wikluh, Tedi Spalato, Candan Ercetin, Zvonko Bogdan, Vlatko Stefanovski, DD synthesis i drugi…

Posebna mi je želja, ukoliko se ukaže prilika, napisati song za veliku divu Gabi Novak u okviru nekog budućeg filmskog soundtracka.

Kako danas vidite svoj grad Sarajevo - što se nepovratno izgubilo, a što je ostalo vječno?

Nepovratno se izgubila moja mladost, a ljubav prema Sarajevu će ostati vječna. Posljednje četiri godine ponovo živim i uživam u Sarajevu i osjećam se lijepo. Šetam stazama svog djetinjstva, osluškujem zvuk jutarnjeg tramvaja, družim se sa prijateljima i komšijama, izlazim svaki dan sa ocem na kavu, imam svog pekara, svog urara, omiljenu knjižaru, buregdžinicu...

Posljednji ostaci svijeta kojeg smo nekada poznavali.

Sarajevo je dinamično, zanimljivo, uvijek neko naleti iz bijelog svijeta, pogotovo ljeti u doba Sarajevo Film Festivala.

Ne možemo ne spomenuti legendu o Lošinoj kapi - originalna kapa iz 1983. bila je tzv. lenjinka, ako se ne varam? 

Da, moja originalna kapa iz 1983. je “Lenjinka”, kasnije je 1985. postala “Lošinka”. Kapu koju sam nosio na početku sam prvi put vidio na fotografijama učenika Prve sarajevske gimnazije iz 20-ih godina prošlog stoljeće. Ova, koju sad nosim je “Oliver Tvistovka”.

Sjećam se jednog događaja vezanog za kapu...kada smo sredinom osamdesetih proživljavali tu nenormalnu euforiju za Plavim Orkestrom, hodao sam jednom sarajevskom ulicom, i odjednom čujem iza sebe: “Loša, Loša, samo momenat!” Trči za mnom gazda jedne male trgovine kapa, zaustavi se i zadihan mi kaže: “Samo da ti se zahvalim, prodali smo 70.000 ‘tvojih’ kapa, od njih smo žena i ja izgradili vikendicu okolini Sarajeva”. Sad vidim da je “Lošinka” ponovo u modi, furaju je neke nove generacije!

Što nam spremate u zadarskom klubu Arsenal, jeste li već nešto čuli o ovom povijesno zanimljivom prostoru?

Ne znam da li znate da smo prije dvije godine imali, da tako kažem, “nevidljiv” od očiju javnosti  koncert u Zadru, na ljubazni poziv studentske ogranizacije Sveučilišta u Zadru, da im sviramo na Brucošijadi. Bio je to jedan od najboljih klupskih koncerata koje smo održali u karijeri. To nas je inspiriralo da zamolimo našu koncertnu agenciju Dallas records da napravimo jedan veći koncert u Zadru.

Kada smo saznali da postoji mogućnost da održimo koncert u Arsenalu bili smo više nego sretni. Rijetki su prostori poput Arsenala gdje se tako divno spaja povijesni ambijent sa suvremenom kulturom.

Bez obzira što obično sviramo u velikom dvoranama i na stadionima u klubovima zvučimo bolje i preciznije. U klubu imaš ''eye kontakt'' s ljudima i tu nema fejkanja, Moraš se potruditi, dati maksimum od sebe, svirati bolje. Tako će biti i u Arsenalu. Radujemo se susretu sa zadarskom publikom.