Dr. Boris Dželalija u "Lanterni" govori o potrebi cijepljenja, drugim virusnim bolestima prisutnima na ovom području, ali i o svom životnom putu, sudjelovanju u Domovinskom ratu, ljubavi prema Zadru i Hajduku.

„Nikoga ne treba plašiti, ali ljudi moraju biti svjesni gripe. Ako se ne cijepe, ugrožene su rizične skupine, uglavnom kronični bolesnici koji imaju kronične bolesti pluća, srca, dijabetes, tumore, ljude koji dobivaju tzv. Imunosupresivnu terapiju.

Znači, ljudi koji imaju kronične sistemske bolesti. Ove godine očekuje se virus gripe A i virus gripe B, a u cjepivu su sadržana oba. Očekivano, uvijek su teži simptomi, teža klinička slika i lošija prognoza, s više komplikacija i posljedica kod virusa gripe A nego B, ali nitko ne zna koji će se virus pojaviti'', rekao je dr. sc. Boris Dželalija, poznati liječnik na Odjelu za zarazne bolesti OB-a Zadar i profesor na Odjelu za Zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru, u intervjuu objavljenom u posljednjem broju Lanterne, glasnika Sveučilišta u Zadru.

Osim o gripi, Dželalija govori o potrebi cijepljenja, drugim virusnim bolestima prisutnima na ovom području, ali i o svom životnom putu, sudjelovanju u Domovinskom ratu, ljubavi prema Zadru i Hajduku.

„Ja sam se cijepio 3. studenoga, prema tome, imam pozitivan stav o cijepljenju. Kad je riječ o cijepljenju djece, dovoljno govori činjenica da je meni najdraži u mom životu, moj unuk Niko, cijepljen. Ne želim tražiti opravdanje za protivnike cijepljenja, ali ih razumijem.

Prvi razlog zbog kojeg se protive cijepljenju je određeno psihološko oštećenje i negativni događaji u njihovu životu, nešto što ih je pogodilo, a drugi je nepoznavanje.

Sada možemo postaviti pitanje: Što bi bilo kad ne bismo cijepili djecu, gdje bismo završili? To su ključna pitanja'', ističe Dželalija, upozoravajući i na problem necijepljenja liječnika.

„Vrlo je neodgovorno što se zdravstveni djelatnici ne cijepe. Manje od 10 posto ih se u Hrvatskoj cijepi, što je poražavajuće. U zakonu treba jasno pisati da se djelatniku bolnice koji je dobio gripu a nije se cijepio i nema kontraindikacija za cijepljenje, gripa ne može priznati kao profesionalna bolest. Od toga trebamo krenuti.

Možemo doći u situaciju da liječnik ili medicinska sestra imaju gripu i, radeći s ljudima koji nemaju gripu, mogu je prenijeti bolesniku koji je dobio upalu pluća i onda je pitanje kako će sve završiti. Postavlja se pitanje jesu li u tom slučaju djelatnici bolnice odgovorni, ne samo etički, nego i kazneno?! Drugi primjer: kirurg se može cijepiti od hepatitisa B, ali i ne mora, nigdje u zakonu to nije navedeno. Dakle, ako kirurg dobije od bolesnika hepatitis B, što je vrlo teška bolest, ima profesionalno oboljenje koje će mu biti plaćeno, plus odštete i ostalo, a nije se cijepio. To su pitanja koja zakonodavac mora riješiti i u tome biti jasan. Ravnatelj autoritetom može motivirati mali postotak ljudi da se cijepe, ali, prema zakonu, ne može isključiti radnika iz radnoga procesa ako se nije cijepio''.

Dr. Dželalija radio je na sedam projekata, a svi su bili vezani uz zoonoze, bolesti koje se prenose sa životinja na čovjeka. Ptičje gripe, kaže, kod nas praktički nema, jer su zabilježeni slučajevi samo kod pojedinih životinja, ne i kod čovjeka.

Mišje groznice ima uglavnom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, no u okolici Zadra, u Ravnim kotarima, Bukovici, na Pagu, ima Q groznice, koja se u pravilu javlja u proljeće ili kasnije i prati sezonu janjenja, kad je vrijeme okota ovaca i koza. U to se vrijeme ostaci od posteljice i plodove vode sasuše, ali su u njima ostali mikroorganizmi, bakterija coxiella burnetii.

Vjetar nosi inficirani aerosol koji čovjek udahne. Da bi on zadobio trovanje hranom, konkretno salmonelom, potreban je unos visokog broja bakterija, milijuna, a da bi obolio od Q groznice, teoretski je potrebna jedna bakterija.

Druga zoonoza na zadarskome području je mediteranska pjegava groznica ili vrućica (MPG), bolest koja se javlja najčešće u ljeto. Uzročnik joj je rickettsia conorii, najčešće, i nju prenosi tzv. pseći krpelj.

Druga rikecijska bolest, štakorski tifus, štedi dlanove, tabane i lice. I treća, vrlo teška bolest, bakterijska, je meningokok kojeg se liječnici najviše boje. On izaziva sepsu i meningitis te ima simptome slične pjegavoj groznici, što stvara zabunu u dijagnozi i liječenju. U tom slučaju mora se brzo reagirati jer je život u pitanju.

Hrvatska je zemlja s niskim rizikom oboljenja od HIV-a. Za razliku od zemalja u našem susjedstvu, Srbije, Bugarske i Rumunjske, nema mnogo zaraženih među intravenskim narkomanima, već su pri vrhu oboljelih homoseksualci i biseksualci te promiskuitetne osobe bez obzira na njihovo seksualno opredjeljenje. Iako u Hrvatskoj ima komaraca koji prenose malariju, nema ni ove bolesti, jer nema dovoljne gustoće komaraca i bolesnika. Kad je riječ o tigrastim komarcima, ima ih u Hrvatskoj posvuda i mogu prenositi druge virusne bolesti kao što je virus zapadnoga Nila.

Dr. Dželalija rođen je 1955. u Ključu u Miljevcima. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju u Drnišu 1974. Tada nije izgledalo da će jednoga dana Boris postati liječnik, jer je iz gimnazije bio i isključen zbog - domoljublja koje je iskazivao ljubavlju prema Hajduku. Doktorirao je u Zagrebu, te je 22 godine predavao i još uvijek predaje infektologiju i srodne kolegije na Medicinskom fakultetu u Splitu, a na Sveučilištu u Zadru je od osnivanja Odjela za zdravstvene studije.

„Nisam rođeni Zadranin, ali sam ovdje 37 godina i danas s punim pravom i ponosom kažem da sam Zadranin. Odlazeći iz Zagreba, jedini grad u koji sam želio ići i živjeti je Zadar, i to zbog košarke. To je glavni razlog zbog kojeg sam 1980. došao u Zadar. Osim na specijalizaciju u Zagreb, nisam odlazio iz našega grada.“

Imao sam spreman metak za sebe, za slučaj da me četnici pronađu

Dr. Dželalija progovorio je i o svojoj karijeri, naročito o vremenu Domovinskog rata te opisao dramatičnu scenu kada je mislio da se našao o okruženju neprijateljskih vojnika.

„Napadači na Škabrnju, JNA i četnici, granatama su zasuli dvorište u kojemu smo bili. Utrčali smo u kuću. Dva-tri sata su nas granatirali. Nismo imali nikakva kontakta, a niti kamo poći.

U garaži u toj kući ušli smo u kanal u kojem je sin vlasnika popravljao automobile.

U kanalu smo proveli oko dva sata. Dok smo bili skriveni, vlasnik te kuće prepoznao je glas jednog našeg vojnika, ali nije bio potpuno siguran jesu li naši.

Čuo je glas jednoga Perice, ali nije bio sto posto siguran. Ja sam imao pištolj i odlučio sam da ću pucati. Za svaki slučaj, ostavio sam jedan metak i rekao da ću radije izvršiti samoubojstvo nego pasti u njihove ruke jer znam tko su i što su.

Vjerujem da bih to i napravio.

Koji bi za njih to bio plijen jedan hrvatski liječnik?!

Na svu sreću, bili su naši. Uslijedio je novi pakao u trajanju od četiri-pet sati: izvlačenje, preskakanje zidova, zalijeganje. U tih nekoliko dana izgubio sam šest kilograma. Ali, i nakon Škabrnje odlazio sam na teren. Nisam mogao izdržati da se ne vratim“, prisjetio se dr. Dželalija koji je poslije našao mir u radu u bolnici i tako spriječio nastanak PTSP-a ili ublažio njegove simptome.