Članak sam htjela započeti s temom Wingsa. Prijave su se otvorile, ali ja bih ipak krenula na razlog zašto opet o sportu. Imam sreću da novinarski posao mogu raditi iz užitka i prenijeti drugima ono što je meni pomoglo…

Zato pišem u formi osobnih iskustava. Prije svega pomogli su mi prijatelji. Nakon toliko druženja, mogu ih tako nazvati. Jer ipak dijelimo tugu i sreću. (smijeh)

Evo na moje pitanje kakve veze ima Škola trčanja i Wingsi odgovorili su da ih je ta utrka motivirala da se još više posvete trčanju.  Cure, ovi što trče su veći džentlmeni od onih drugih sportaša. Drugačiji su, više bildaju mozak, manje su opterećeni vanjskim nebitnim stvarima.   

I žene su se motivirale na trčanje zbog Wingsa, Marina kaže: „Već sam u niz navrata podupirala projekte trčanja u poslovnom smislu ali moj osobni stav je uvijek bio da trčanje nije za mene, ne mogu ja to, ne znam disati... Na Jurin poticaj i nagovor krenula sam trčati krajem ožujka 2017. Cilj je bio 5km na Wingsima, a rezultat 16 istrčanih kilometara i fizički se moglo još. Nakon toga trčanje je postala moja svakodnevnica bolje reći zaraza. Ekipa  pozitivna, odlična! Dišem punim plućima..“

Mene je na  trčanje Školu motivirao trener Jure Šango. Naime, odrasla sam u društvu „košarke u Zadru“. Svi putevi u Zadru stvarno vode „u košarku“. Tu su blizanci Vidaković, Marija Mazija, Boguti, Martina i Jure, Juran, Peričić… ekipa uz koju sam htjela ili ne - morala se uhvatiti sporta. Kompenziramo, oni čitaju evo moje tekstove, a ja slušam sve o zadarskoj košarci. (smijeh).

Naučila sam što je centar, nekako. I da muška košarka nema veze sa ženskom. Ali da svi igraju s košarkaškom loptom. Jednom su na zajedničkoj večeri na kojoj je Šango spremao neke čudne stvari (uvijek je korak ispred), izvadili udžbenik iz kineziologije s fakulteta… toliko o posvećenosti i ljubavi prema onom što rade. No impresionira me to kako taj sport drži čovjeka dalje od nezdravih navika.

Nije mi na pamet palo ni drogirat se, ni piti ni pušiti, jer ni oni svi stariji nisu.  Prije dolaska na trčanje bavila sam se teretanom, dok jedan dan Rajko nije došao po mene tamo i vidjevši da dižem mrtvo dizanje… bilo mi je jasno… kod Jure ideš odmah. „Ok.

Frend si mi, vjerujem ti. Ali idem samo zato jer i Šangu vjerujem. Svira gitaru, pozitivan je. Ima dicu i ženu…zna što radi…  ima iskustva… motivirala sam se… pa onda opet… ajme majko, kako ću ovako asocijalna i „jaka na jeziku“ trčat s nekim koga vidim prvi put, ajme ne znam jel gore da  netko trči iza ili ispred mene. Muko moja. Ubit ću te Rajko…  A za to treba biti jak u glavi. Ja mislim o pranju podova i vrtim filmove. Ali ne smijem odustati, smijat će mi se. Najmlađa sam u ekipi, dužna sam za sve što su napravili slušati ih.“ I zahvalna sam im, po sto pedeseti put u životu… zbog njih sam protrčala.

Jedva sam čekala ugostiti Juru Šanga u svoj tekst, spomenuti svoju ekipu koja me odlično prihvatila iako ne trčim ni pola kao i oni  i opisati trčanje. Rugala sam se frikovima, a sad sam se i ja učlanila među sektaše. Ali bar smo sretni. Uglavnom ako se pripremate za Wingse, Škola će vam pomoći, ali ja bih vas prije svega motivirala da krenete „trčati svoje ciljeve i svoj život“. To je trčanje.

Nije bit znojit se s onim „ajme u što sam se uvalila“, nego kao i meditacija… trčiš i onda sa druge perspektive promatraš životne izazove. Podijeliš svoje probleme s drugima kroz „brbljing speed“, izogovaraš sve što ti je na srcu, na dane slušaš Rončevića, na dane si jači od Balboe uz miks „muzike za treniranje“. Na dane bježiš da nikog ne vidiš, jer su ti poremećeni hormoni, na dane želiš trčati u cijeloj četi.

Kada trčimo skupa, tad izgledamo kao „pušteni s lanca“, ne može se pratiti odkud dolazimo, odkud odskačemo. Nekad su se smijali onima što trče, smijali su se i nama, al već su shvatili da više ne mogu. U trčanje se zaljubiš, bez obzira na smijanje.   Ima onih koji uz trčanje i plivaju i voze biciklu, ima aktivnih triatlonaca, ima joggera, ima muškaraca i žena svih generacija. I to me motivira.

Trčanje je kao sa djevojkama…. To nije kao „za jednu večer neku“ … trčanje ti zna dignuti tlak, ali mu se vraćaš, jer si zaljubljen… Po svim uvjetima. Uvijek uz trčanje otkriješ neku drugu dobrobit iz njega. I što je najvažnije, ovdje je i trening „socijalizacije“. Vidim po sebi. Dođem luda i ljuta i nastavljam u svojoj glavi s negativnošću… i onda vidim Perku, Sanju, Ivu, Đurđu, Milkija, Dragog… zagrlim, našalim se… i sve je drugačije. To je bit sporta.

Moram spomenuti Ivana Gobina i Ivana Tutu, to su treneri u Školi, ali odavno sam shvatila da su psiholozi. Znaju sve naše probleme. Magistrirali su na temi svakodnevnih ženskih briga, trčanja i pms-a, ljubavnih brodoloma. Svaka čast na strpljenju. I to je moje stav, dobar trener prije svega osjeća ljude i zna s njima.

Sva ta košarkaška ekipa uz koju sam rasla na mene je utjecala pedagoški. To je biti profesionalac.  Nikad nisam voljela formu bez sadržaja… Imat ćemo rezultat, kasnije ili ranije, ali najvažnije je da možemo biti ljudi, da možemo i večeras jedan drugog nasmijati i podržati.

Trčati radi „sreće“

Jure dragi, za one koji ne znaju da si humorističan, profesionalac koji radi predano i nama priča viceve, predstavi nam se.  I reci mi kako se zapravo Škola trčanja otvorila?

Radim više od 15 godina kao trener, na području fizičke pripreme. Najviše sam radio sa košarkašima ali sa sportašima iz nekih drugih sportova (nogomet, tenis, plivanje…). Trenutno sam kondicijski trener košarkaša u KK Zadar. Osim u klubu trener sam I košarkaške reprezentacije Hrvatske (Eurobasket 2017) te lani na Olimpijskim igrama u Riju. Prije Hrvatske na Eurobasketu 2013 sam bio sa reprezentacijom Bosne I Hercegovine.

Zadužen sam I za fizičku pripremu Bernarde Pere, naše najbolje tenisačice, trenutno 140.igračice svijeta. Iako zbog obaveza teško stižem, bavim se rekreativno triatlonom (plivanje, trčanje, biciklizam) pa otud I poveznica sa osnutkom Škole trčanja Zadar. Naime, vidjeli smo da postoji interes za trčanjem jer određeni broj ljudi je trenirao samo taj segment u sklopu Triatlon kluba Zadra. Ponukalo me to da napravim jedan odvojeni project, project Škole trčanja Zadar.

Uložili smo puno truda I entuzijazma da bi ljudima na najbolji mogući način približili trčanje, aktivnost koja je toliko jednostavna a opet za uspjeh I ostvarenje napretka zahtjeva dobro vođenje, poticaj I grupu – elemente kojih u Školi trčanja Zadar imamo na pretek . Očekivali smo za početak rada, na početku 2015.god. mali odaziv, a već na prvom treningu pojavilo se preko 100 ljudi. Bio je to znak da smo na tragu nečeg jako dobrog. Do sada je kroz školu prošlo preko 700 ljudi. Kako se čini prema broju novih prijava i upita i dalje će Škola trčanja Zadar pokretati trkačku revoluciju u gradu.

Kao jedan od večih stručnjaka na našim prostorima možeš li nam objasniti zašto si toliko pozitivan i otvoren baš prema trčanju?

Trčanje je jednostavno, zahtjeva samo osnovnu opremu, dobru volju a opet je tako zahvalno i korisno. Nebrojeni su pozitivni učinci ovakve aerobne aktivnosti na organizam. Ovdje ponajviše mislim na zdravstvene I psihološke efekte. Gubitak kilograma, jačanje imuniteta, smanjenje rizika od kardiovaskularnih bolesti su neki od zdravstvenih efekata. Pozitivni učinci su uočeni kod nekih stadija dijabetesa te osteoporoze.

Naši trkači su fit, neki su izgubili i po 20 kg od kada trče sa nama. Trčanje uz druženje sa drugim trkačima dodatno motivira. Nebrojeno puta smo se uvjerili koliki je I pozitivan učinak ovakvog treninga na samopouzdanje ljudi. Trčanje dokazano pomaže i ljudima koji imaju stresan životni stil ( a tko ga danas nema), opušta ih, ili kako mi volimo reći, trčanje je dobro za razbistriti misli I “provjetriti” glavu.  Kratko rečeno, trčanje stvarno kod ljudi vrati jedan životni elan I energiju. Zaista mislim da uz ovakvu aktivnost, ljudi jednostavno postaju bolji.

Koja je razlika između rekreativnog trčanja, jogginga nas što trčimo uz brbljanje i trkača kao što su naši Saša, Dragan i ostala ekipa?

Razlika postoji ponajviše u cilju. Primjetili smo da nam se ljudi javljaju najčešće iz 3 razloga. Ili da izgube višak kilograma, ili samo da uživaju u prirodi i blagodatima efekata trčanja na stres I tempo života (psihološki efekt) ili da ostvare bolje rezultate (podignu brzinu trčanja, duljinu na Wingsima itd.). Ova 3. grupa obično trenira predanije I jače jer su I motivi takvi. Mi nastojimo program prilagoditi željama svakog trkača. Tako će se program razlikovati I u broju pretrčanih kilometara u tjednu ali I u intenzitetu trčanja (brzini). Ozbiljniji trkači su često vrlo motivirani I predani u želji da ostvare svoj cilj. Ponekad me podsjećaju I na profesionalce sa kojima radim. Svatko može pronaći „svoj dio kolača“.

Slušaj, oni moji iza treninga piju Colu… i onda se posvađamo. Znam da pretjerujem, ali reci nam nešto više o prehrani uz trčanje.

Teško je gubiti kilograme I postići optimalnu formu bez pridržavanja barem osnovnih smjernica pravilne prehrane. Smatramo da je izuzetno važno dan započeti kvalitetnim doručkom. Ručak treba biti raznovrstan i bogat proteinima I ugljikohidratima dok večernji obrok treba biti nešto lakši sa manjim udjelom ugljikohidrata. Uz svaki obrok poželjno je unositi raznovrsno povrće a tijekom dana I sezonsko voće. Naglašavamo važnost unosa tekućine pogotovo u ovim ljetnim vrućinama. Dehidracija često uzrokuje problem trkačima koji se manifestiraju kroz manjak motivacija, snage pa i pojavljivanje ozljeda. Šećer treba izbjegavati, a i slatke napitke. Što se tiče treninga preporučamo izotonične napitke. Dovoljno se samo pridržavati ovih smjernica i rezultat neće izostati.

Idemo skoro na polumaraton u Sloveniju, zafrkavat ću ih da „bebe papaju rižu“. Vode me da ih mogu hraniti. (smijeh) Ali i trener Tuta mi je rekao da bez fokusa na prehranu nema tako željenih rezultata.

Jel nužno imati nekakvu opremu koja nije pristupačna? Znaš, moraju mi se slagati gege s topom, dečki su prezgodni! (smijeh)

Za trčanje je potrebno imati samo odgovarajuću obuću za trčanje. Ona nije jeftina ali većina u svojim ormarima već ima sve što treba.

Istina, ovdje se više vidi koliko smo nasmijani i spremni na suradnju i „potegnuti jedan za drugog“ nego li kakva nam je oprema. Zato trčanje volim više od teretana.

Koje pogreške ljudi rade baveći se ovom vrstom sporta?

Najčešća pogreška  kod ljudi koji pokušaju sami krenuti sa trčanjem su preintenzivni počeci. Oni dovode do odustajanja već nakon par dana.

Hahaha, jutros smo se zafrkavali da ti za trčanje treba „glava“ koju neki od nas pogube.

A reci mi, onu skupinu koja „kreće od ponedjeljka“, kako ih možemo motivirati?

Najbolji motiv ljudima trebaju biti nebrojeni primjeri ljudi koji su napravili ogromne pomake treningom. Sada ih u Zadru ima već na stotine. Da samo znate koliko je ljudi nama došlo na prve treninge a da nisu mogli pretrčati niti 100metara. Sada? Sada idu na polumaratone. To je pravi motiv o to ne samo za trčanje već za bilo što u životu – sve je moguće kad se dovoljno potrudiš.

Vrati li nam se sve što smo uložili u one dane kad smo jedva istrčali?

U trčanju se trud baš uvijek vrati. Mislim da ne postoji onaj koji se trudi na trčanju, a da ne napreduje.

Za zainteresirane, kako mogu doći do tebe?

Prijave za Školu trčanja mogu se napraviti putem runzadar.com!

Znaš Jure prvo sam htjela doći u Školu na trening nordijskog hodanja, reci nam nešto o tome.

Trenutno imamo sekciju nordijskog hodanja koja je također vrlo uspješna. Nordijsko hodanje je “neotkrivena” vrijednost na našim prostorima. Hodanje sa štapovima ima toliko dobrih učinaka za sve, pogotovo  ga preporučamo ljudima koji iz objektivnih razloga nemogu trčati.

Sjedimo Vidaković i ja jučer,  i kaže Rajko: on je pionir u Zadru među nama trenerima koji je ljude u Zadru „doslovno diga s kauča i televizije“. Jeste li u Školi ponosni na to što ste postigli?

Naravno! Nema ništa ljepše nego kad slučajno vidim nekog tko je bio ili je u našem program kako trčkara u laganom tempu uz more I uživa. Inače, svaki trener je ponosan na svoje rezultate pa tako I mi u Školi trčanja Zadar.

Tko još uz tebe radi u Školi trčanja?

Trener Ivan Tuta i Ivan Gobin su uz Školu trčanja Zadar od samog početka i bez njih Škola nebi bila  ovako kvalitetna.  Oboje su školovani treneri sa puno iskustva u trčanju i triatlonu te zaista mogu puno toga dati našim trkačima.

Ali lave, ne smijemo zaboraviti spomenuti lavicu… Tvoja žena osim što je isto i u trčanju i košarci, ko i svaka žena „drži temelje“ cijele ŠT. Hvala Martina. (smijeh) Sve trke koje smo prošli i imali, trebalo je puno strpljenja i snage za organizirati.

Moram malo umjetnički, trpi brate… Koji je Jure moto škole?

Sa osmijehom do cilja, da se uz užitak ljudi bave sportom i postignu svoj cilj zadovoljni i ispunjeni u svakom trenutku puta.

Pa evo, ja svjedočim da ste ga ispunili. Zahvaljujem se Juri što je svoju profesionalnost, talenat i znanje koje je stekao nesebično podijelio svima. Ne želim ulaziti u politiku ni mentalitet ljudi u Zadru, ali vjerujte bilo je i ima onih kojima nije jasno ni zašto se škola i treneri uopće moraju platiti, čemu trčanje, čemu trke…

Kao i uvijek, ljudi vide samo ono što žele, a ne što je istina. Organizacije koje su potrebne za sve što se postiglo, o tom nitko ništa ne zna. Ali mi svi zajedno nekako uspijevamo, održati „Smogovce“ da jedan drugog potaknu, nasmiju i da nešto napravimo zajedno. Ne možete vjerovati koliko su „slađa“ druženja i pive iza treninga.

U našoj ekipi su žene u zrelim godinama kojima se divim jer su uz svoje godine, sve ono što život donosi bile uporne, i ni manje ni više nego istrčale maraton…. Evo njihovog doživljaja.

Sanja:

„ Što sve nisam znala o sebi i trčanju prije nego što sam utrčala u taj stil življenja?

Nisam znala…

-nisam znala da san sanjan čitavog života može biti ostvaren u 50-im godinama života

-nisam znala što sve može učiniti snaga volje

-… da imam prostora postati još bolja, strpljivija, suosjećajnija i kolegijalnija osoba

-…što sve moje tijelo može izdržati i pritom se ne osjećati iscrpljeno

-…da me moje tanke nožice mogu nositi desetcima kilometara naprijed

-…da pred neke utrke neću od uzbuđenja spavati po pola noći

-…da svojim dvjema kćerima mogu biti uzor i u sportu (i same su počele trčati)

-…da ću svaku svoju utrku posvetiti jednom članu svoje obitelji (utrka je za sada toliko da već  ”vrtim treći krug posveta”)

-…da će me djeca koju poučavam u gimnaziji pitati za prošle i sljedeće utrke

-…da mi neće biti neugodno govoriti o sebi i o svojim postignućima u sportu (volim o tome govoriti želeći tako i druge potaknuti da se pokrenu i probude       svoje tijelo)

-…da se trčanjem bave i oni kojima je dnevni raspored pun (mislila sam da uz obiteljske obaveze, rad u školi i ostale privatne poslove, za sport nemam vremena)

-…da je trkačka zajednica puna divnih ljudi povezanih istom ljubavi

-…da ću mjesecima unaprijed znati gdje ću, u kojoj državi i gradu biti na određeni dan i sat (pritom mislim na prijavljene utrke koje planiram i mjesecima unaprijed)

-…da slaveći uspjeh istrčane utrke mogu isplakati dušu svoju

-…da ću svojim treniranjem na trčanje potaknuti i jednoga nogometaša (moj Goran)

-…da polumaratone i maratone trče i istrče i slijepe osobe

       (na Sarajevskom sam polumaratonu upoznala slijepog trkača imenom Mujče koji je utrku istrčao vrpcom povezan sa svojim trenerom Tomislavom. Na Bečkom sam maratonu takvih parova vidjela nekoliko)

-…da će moj otac uz utrke magaraca sada pratiti i moje utrke i rezultate (hahahaha)

-…da ću ulazeći u cilj istrčane utrke  u rukama visoko držati hrvatsku zastavu (dobro znam tko sam i što sam, zbog čega sam silno ponosna, ali nikada nisam voljela isticati bilo kakva nacionalna obilježja. Na utrkama van Hrvatske sada to redovito i rado činim)

-…da ću ikada pretrčati Stradun (cilj Dubrovačkoga polumaratona  na kraju je Straduna, Orlandu pod nogama)

-…da je u sevdalinkama opjevana sarajevska Bentbaša onako ”uzbrdo”

-…da ću i pod prijetnjom terorističkog napada otići u jedan europski grad jer sam odlučila da ću u njemu istrčati svoj prvi maraton. A cijena žarko željenog cilja, plaća se na ovaj ili onaj način – pa sam, eto, riskirala

-…da će me nakon 30 godina što se nismo vidjele ni čule, na startnoj listi jedne utrke pronaći prijateljica koja živi u Americi

-..da će se kolo zakotrljati i da će trčanje pokrenuti plivanje, a plivanje će to zaokružiti u akvatlon kojim sam se počela baviti ovo ljeto

-…nisam znala da postoji i ultramaraton!!!?“

Nisam znala, sada znam. Zbog toga sam nešto manje neznalica negoli na početku moga trkačkog života. Manje ili više neznalica, svejedno, ali sretnija sam svakako.

A Duška se sjeća…

„ Jeste limitirani godištem? Pitala sam znatiželjno trenera, meni je sada punih 56. Istina, u mladosti sam se bavila atletikom a zadnjih nekoliko godina redovito odrađujem tibetance, to su vam neke vježbe  joge. Samo vi dođite rekao je Jure, Škola trčanja Zadar je za sve one koji nam se žele priključiti. Pojavila sam se već na slijedećem treningu. Poslije samo pet treninga usudila sam se prijaviti Zadar night run i istrčala prva 2,5 km asfalta. Bila sam sretna, ono kako bi se reklo, kao malo dijete.

Redovito sam trenirala i napredovala. Na svojim treninzima hvatala sam najljepše prizore zalazaka sunca, trčala sam uz divlje udaranje valova, uz pjesmu cvrčaka, kao nikad do tada osjetila sam miris borova. Svaki trening za mene je neopisiva sreća. Poslije dva istrčana polumaratona i godinu dana treniranja, obratila sam se treneru Juri sa pitanjem. Treneru, mogu li se ja pripremiti za maraton u Ljubljani? Jure kaže kako ne, a podršku sam dobila odmah i od trenera Tute. Osjetila sam neku čudnu pokretačku snagu i znala sam da ću uspjeti.

Kao nikad do tada vjerovala sam u sebe. Ispred mene je bilo punih šest mjeseci priprema. Dužine su se povećavale iz tjedna u tjedan. Bilo je onih koji su vjerovali u mene i onih koji nisu. I jedni i drugi na mene su djelovali pozitivno i motivirajuće. Imala sam jaku podršku kolega, sa kojima sam se u nekoliko navrata poslije treninga našla na piću. Obećali su mi još tada kako će me čekati na cilju u Ljubljani. I jesu, čekali su, od prejakih emocija tekle su mi suze baš kao i sada dok ovo pišem. Ekipa hvala vam, toliko vas volim da ste postali dio mene. U stanju ste svaki događaj pretvoriti u doživljaj koji će se pamtiti čitav život. Sada sam u pripremama za treći maraton... “

Zahvaljujem svima koji su doprinijeli ovom tekstu. Nadam se da smo vas potaknuli. Ni ja nisam neki trkač i bilo me strah. Ali svaki put kad stavim ruksak na leđa i dođem među „Smogovce“-  moji su problemi manjeg intenziteta. Pokret je ključ svih pozitivnih promjena.

Veselim se našim palačinkama, zajedničkim porukama i zafrkanciji. Nitko ne može obuti vaše tenisice, nitko ne može umjesto vas krenuti. Upoznati dobre ljude, napraviti nešto za sebe, naučiti nešto, pobijediti „glavu“, to može donijeti samo dobro. 

Nisam mislila da netko s kim trčiš može postati tvoj prijatelj. Nisam mislila da tako male stvari znače sreću, ali znače.