Ususret festivalu KvartArt, porazgovarali smo sa svojevrsnim ''stručnjakom'' za urbanu kulturu i subkulturu u gradu Zadru, svestranim Mladenom Masarom, spiritus movensom koji je stacioniran u Gradskoj knjižnici Zadar, ali aktivan je u brojnim zadarskim projektima!

Na KvartArt festivalu predstavljaš fotografije pod nazivnikom "Urbano, samo urbano". Možeš li nam reći nešto više o tome gdje i kada su nastale, što ćemo sve vidjeti?

Isprva je zamišljeno da izlažem samostalno, ali sam iskoristio priliku i pozvao dvije mlađe fotografkinje da podijelimo predviđeni izložbeni prostor i budžet tako da izlažem zajednički s Petrom Turčinov i Lucijom Juravić.

Moja "kućna arhiva" zadarske subkulture je pozamašna, a osim nje imam priličan broj fotografija nastalih na putovanjima u drugim sredinama (koje su kudikamo urbanije od Zadra). Svejedno, odlučio sam probrati među fotografijama nastalim isključivo u Zadru.

Dvoumio sam se da li napraviti odabir prema kronološkom slijedu od arhivskih fotografija Antuna Brkana i Zvonka Kucelina do mojih fotografija s predstavljanja zadarske subkulture u Zagrebu i Sprovoda urbane kulture u organizaciji Z.V.U.K.a iste 2001. godine ili birati čisto s nekog likovnog polazišta.

Na kraju, nakon što sam pozvao Luciju i Petru da se uključe, odlučio sam se za čisto likovan odabir fotografija nastalih na području Zadra na prijelazu stoljeća i nekoliko grafita.

Luciju Juravić vjerojatno znamo kao fotografa, a Petra Turčinov potpuno je neafirmirana mlada umjetnica. Njihove fotografije nastale su vremenski nakon mojih, a povezuju urbani mainstream i potpuno nezavisnu (sub)kulturnu scenu. Neke fotografije možda nisu tehnički savršene, ali povezuje ih urbani element. Naslov je referenca na poznate stihove Svjetskog Mega Cara – Ramba Amadeusa.

KvartArt festival zamišljen je kao svojevrsni boom života i sadržaja na do jučer zapuštenom mjestu. Jedna od zadarskih ''crnih točaka'' dobit će novi život. Tvoj profesionalni rad vezan je upravo uz nju (GKZD) - u monografiji si i pisao o budućnosti tog prostora; kako zamišljaš smjer u kojem bi se on mogao razvijati?

Možemo nedvosmisleno konstatirati kako je Poluotok, tj. zadarska gradska jezgra posljednjih godina prostor potpuno izgubljen za civilni život jer je gotovo potpuno podređen turizmu, s naglaskom na ugostiteljstvo, smještaj i ljetnja događanja.

Prostor napuštenog vojnog objekta u ul. S. Radića predstavlja posljednju priliku za civilnu živost u de facto centru grada. To je prvenstveno prilika za novi gradski trg na kojem se ne bi morali nalaziti zaobilazeći turističke grupe i ugostiteljske štekate.

Viziju budućnosti ovog prostora dijelim s grupom pojedinaca koja je organizirala i ovaj događaj: prostor civilnog sudjelovanja namijenjenen ne samo mladima nego i drugima koji žele u svojem gradu imati mjesto na kojem je moguće prošetati bez straha od nesavjesnih vozača, konzumirati kulturu koja nije ceremonijalna ili "visoka", nego, dapače, često tzv. niskog profila, neposredna i participativna – dakle, u kojoj se može sudjelovati.

Pomalo je "ispod radara" ostala prošlogodišnja inicijativa Eko-Zadra i niza institucija korisnika prostora bivše vojarne koje su od MUP-a zajedničke tražile da se prostor pred njihovom zgradom ustupi javnosti na korištenje kao trg. MUP nas je odbio, ali ne smijemo odustati.

Zar da onakav trg služi kao parking?

Druga neuralgična situacija su ograde u tom prostoru općenito. Zamislite da Sud postavi ogradu oko svoje zgrade na Poluotoku. Također, nemam iluzija da će jedan Kvart-Art dovesti "novi život" u ovaj prostor. Kvart-Art samo će pozvati ljude da osjete prostor koji do sada mahom nisu vidjeli. Arhitekti su na (g)radionici napravili zanimljivih prijedloga za jeftine intervencije, ali za pravi preporod trebat će dosta građevinskih radova, dakle novca.

Možeš li nam otkriti i nešto o komunikaciji Knjižnice sa ''susjednom'' Nigdjezemskom?

Knjižnica je u dobrosusjedskim odnosima s Nigdjezemskom kako i trebaju susjedi: pomažemo se. Otkad su oni u našoj blizini, smanjio se broj vandala s kojima smo nekad znali imati problema. Iako možda nekima izgledaju zastrašujuće, Nigdjezemci su vrlo radišna, aktivna i kulturna ekipa koja uvijek počisti nakon svojih događanja. U nekoliko navrata ustupili smo im stolove i sjedalice kako bi se prostor koji oni koriste opremio za kazališne predstave, tribine i druga događanja u njihovoj organizaciji. Naravno, oni su potpuno neovisni i to poštivamo.

Za monografiju o povijesti Gradske knjižnice Zadar odradio si i lavovski posao - dao kratki pregled zadarske povijesti u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Ima li neka posebna priča vezana uz Voštarnicu koje se možeš prisjetiti?

Hvala što si primijetila da je posao na izradi monografije bio zahtjevan. Priča o Voštarnici mahom je priča vezana uz širenje grada izvan gradske jezgre, priča o mostu koji je povezao gradsku jezgru s tadašnjom "industrijskom" zonom, priča o poratnoj obnovi i ubrzanom širenju grada.

Živio sam u puno gradskih kvartova, ali na Voštarnici sam odrastao, tako da sam nužno subjektivan. Ne znam što bih izdvojio: možda kulturu zidića i igrališta na kojima se odvijao kvartovski život.

Mogu samo reći da je Voštarnica u vrijeme svojeg najvećeg naseljavanja bila kvart tadašnje "srednje klase". Danas su možda zanimljivi mikro-toponimi koji su nastajali u drugoj polovini prošlog stoljeća i do danas se potpuno primili i uvriježili, počev od "Male pošte" pa do "Pet nebodera", "Golubarnika", "Kadinjače".

U svrhu pojašnjenja postanka i oblikovanja Voštarnice u sklopu Kvart-Art-a bit će obilazak 15. lipnja u 18 sati pod stručnim vodstvom arhitekta i urbanista Pavla Marušića. Za mene taj je događaj signal za etabliranje razmišljanja o gradu kao skupu kvartova s pripadajućim identitetima, što mislim da se nije dogodilo s nijednim kvartom koji je nastao urbanom gradnjom nakon drugog svjetskog rata. Na primjer, Bili brig će još pričekati svoj festival kvart-art.

Tvoj je osobni interes zadarska urbana kultura, nema susreta/tribine/akcije vezane uz tu temu bez tvojeg angažmana. Ali kao da se vrtimo u krug. Ima li svjetla u tunelu; možemo li učiti na primjeru nekih drugih gradova koji svoju urbanu kulturu ne stavljaju pod tepih?

Kad čitam ovo pitanje mislim kako sam ipak trebao u gore spomenutu izložbu uvrstiti fotografije skate-park-a u krugu Muzeja Rijks u Amsterdamu ili Banksyjeve radove u obližnjem muzeju Moco.

Općenito mislim da nam u Zadru nedostaje opuštenijeg pristupa, primjerice javnoj skulpturi: galerija likova odljevenih u bronci na Poluotoku do sada je skup vrlo ozbiljnih faca i neka je, neka smo predstavili neke davno umrle lokalne kulturne pregaoce: to se nasljeđe treba poštivati.

S druge strane, hitno nam treba nekakva opuštenija, življa i interaktivnija umjetnost prisutna "na ulici".

Ne treba ići daleko u potrazi za uzorima: već u Splitu imamo niz primjera, u Zagrebu funkcionira Design District koja povezuje Martićevu i sudjedne ulice nizom urbanih intevencija. Na nasipu uz Savu niknuo je cijeli park skulptura na otvorenom. Čovjek se ljepše osjeća kad osjeti kulturu i umjetnost oko sebe.