U povodu premijere predstave 'Moja stara gospođa', koja se prvi put izvodi u zadarskoj produkciji, za naš portal govorila je diva hrvatskog glumišta i glavni lik u predstavi - Marija Kohn. Glumica starije generacije, poznata ponajviše po ulogama Rože iz predstave i filma 'Svoga tela gospodar' i Erminije iz Novakovog djela 'Mirisi, zlato i tamjan', koje su obilježile njezinu glumačku karijeru, govori o teatru nekad i danas, poteškoćama na koje glumci nailaze u svjetu kazališnih dasaka i filmskih kamera, te zahvaljuje Bogu, ocu i majci na dobrim genima i zdravlju, zbog čega još uvijek može dobro pamtiti tekstove i igrati zahtjevne uloge.

Foto: Marin Gospić

 

 

eZadar: Koja je razlika teatra nekad, u vrijeme vaše mladosti i današnjeg teatra?

Marija Kohn: Razlika je u tome što sada, kada gledam u kojoj se situaciji glumci danas nalaze, vidim da je nama onda bilo lakše utoliko što nije bio veliki broj glumaca. Plaće su bile pristojnije nego što su sada, nije bilo ovakve površnosti koja se dešava u našem poslu. Tu mislim prvenstveno na ove serije, tzv. sapunice. Znam da je to nešto što je danas potrebno, glumci nemaju novaca, ja to posve razumijem. No no čini mi se da se nakon takvih uloga dešava to da ne znate ni tko ste ni što ste. Jednostavno se o tome ne može ni razmišljati kako treba, teksta je toliko puno da se više puta ne može ni zapamtiti cijeli, pa su vrlo česte i improvizacije. Tu se jednostavno izgubi ono najosnovnije glumačko - individualnost. Čini mi se da se svi ti glumci uglavnom biraju po fizičkom izgledu, atraktivnosti, ali i po vezama.

eZadar: Da li biste vi pristali glumiti u sapunici?

Marija Kohn: Ja bih pristala, jer nemam što izgubiti. U takvim projektima se može zaraditi, a zašto ne bih zaradila neku lovu. No ipak bih postavila neke svoje uvjete. Prihvatila bih ulogu ako bi mi se svidjela i odgovarala nekim mojim kriterijima.

eZadar: Da li talentirani glumci trate svoj talent na takve projekte?

Marija Kohn: Svakako da je prisutan taj efekt površnosti. Jer kad je riječ o jednom ozbiljnom poslu, ulogama koje od vas zahtijevaju jedno dublje razmišljanje, npr uloga neke nastrane osobe - to se ne može odigrati od prve. Vi morate razmišljati o tome, istraživati. Ja svaku ulogu koju igram branim. Jednom sam igrala ulogu bake jednog narkomana i iz tog razloga osjetila sam potrebu da se informiram o tome. Pošla sam raspitati se kod dr. Sakomana, no sada mislim da bi bilo bolje da nisam išla, jer kad sam vidjela o čemu se tu radi bilo mi je strašno. No to mi je pomoglo da se bolje uživim u tu ulogu.

Foto: Marin Gospić

 

eZadar: Vi ste u svojoj dugogodišnjoj karijeri osim u kazalištu, sudjelovali u nekim filmskim projektima. Kakva su vaša iskustva s filmom?

Marija Kohn: Velika je razlika kazališta i filma. U kazalištu se lik slaže i oblikuje u jednom kontinuitetu, dok na filmu ipak prevladava tehnika. Kazalište mi je draže iz puno razloga. To je pravi glumački posao. Gospodski glumački posao.

eZadar: Smatrate li da teatar možda nije cijenjen kako bi trebao biti?

Marija Kohn: Nije nikad bio cijenjen. A kako stvari stoje, teško da će se to ikad promijeniti, čini mi se kao da ide još nagore. No ipak je prisutan jedan trend popularizacije kazališta u zadnje vrijeme, ljudi su se zasitili ovih gluposti na televiziji, filmova koje mogu pogledati kad god njima odgovara. Kazalište je ipak jedan drugačiji doživljaj. Drago mi je vidjeti sve više mladih ljudi koji idu u kazalište.

eZadar: Još 1999. godine obilježili ste 40 godina glumačke karijere, otišli u mirovinu. No još uvijek ste aktivni u glumi?

Marija Kohn: Bog, mama, tata, ostavili su mi u naslijeđe dobro zdravlje, još uvijek hodam, mogu pamtiti tekstove, dok većina mojih kolega, glumaca starije generacije ima puno zdravstvenih problema, srušeni su od bolesti. Tako da je teško naći starijih glumaca koji su sposobni odigrati neku ulogu. Ružno je reći, ali onda ostaje više posla za nas s boljim zdravljem.

eZadar: Recite nam nešto o ulozi koju igrate u 'Mojoj staroj gospođi':

Marija Kohn: Ja sam tu ulogu s raznih strana pokušavala dešifrirati. Privukla me jedna čudna filozofija te žene. Ona kaže stvari koje puno ljudi ne odobrava, sve što je čovjek u stanju napraviti - i voljeti i mrziti pa čak i ubiti. To je žena koja ima 94 godine ali nije oronula, čvrsto drži konce u svojim rukama, ona vlada, a ona će sigurno i umrijeti držeći te uzde u svojim rukama. To je jedna jaka uloga žene koja se teško može poraziti.