Želimo biti članica Ujedinjenih naroda, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Vijeća Europe

Donedavni premijer Republike Kosovo i nekad zapovjednik Oslobodilačke vojske Kosova Agim Čeku, ovih se dana odmara u Zadru i njegovoj okolici.

Susretljiv kao i obično za zadarske medije, odvojio je ono malo vremena rezerviranog  za svoju obitelj, komentirajući prije svega aktualnu političku situaciju na Kosovu. Čeku tom situacijom nije sasvim zadovoljan iako to izričito ne kaže.

- Najvažnije jest da smo postigli da Kosovo bude neovisno. U svom tom angažiranju je i ono moje što sam ja osobno htio i što smo na kraju izborili. Međutim, sama nezavisnost nije rješila sve probleme. Prvi je priznavanje Kosova od većine zemalja. Točnije, priznalo nas je samo 46 zemalja. To je nedovoljno da bi Kosovo našlo mjesto u međunarodnim organizacijama.

Što je tim parcijalnim priznanjem zemalja EU i šire svjetske zajednice Kosovu blokirano i koje su po vama izravne poteškoće takvog odnosa međunarodne zajednice.

- Tako malen broj zemalja koje su nas priznale, činjenica je koja u Srbima budi nadu da će u budućnosti za Kosovo nastati nekakvo novo, drugačije rješenje. To je nemoguće, ali dok god oni vide da neke zemlje koje se kolebaju, u njima se budi čvršći stav oko priznavanja Kosova kao činjenice na terenu.

Međutim, još uvijek ne možemo putovati sa svojim putnim ispravama. Neke države kao Španjolska, Slovačka, Grčka priznaju „de facto", ali ne i „de iure" stanje na terenu, pa i ne priznaju našu putovnicu. To je vrlo teško zbog naših građana kojih ima svugdje u Europi. Iako popisa stanovništva nije bilo od 1981. pretpostavlja se da na Kosovu živi oko 2 milijuna Albanaca. Albanska dijaspora s Kosova broji 700.000 ljudi.

Postoji li neki dodatni zahtjev kojeg vam je međunarodna zajednica jasno stavila do znanje, a čijim rješenjem bi se broj zemalja koje priznaju Kosovo povećao.

-  Mi bi kao i ostali htjeli biti članica Ujedinjenih naroda, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Vijeća Europe. Mi smo sve napravili što je definirao Marti Ahtisari kao visoki povjerenik UN.

Sve te stvari jasno stoje u našem Ustavu i svi ti zahtjevi jasno stoje u našim zakonima koje je donio naš parlament. Sad je stvar Beograda i kosovskih Srba da to prihvate, jer im se jamče sva priznanja kakve nema ni jedna nacionalna manjina u Europi.

Kakva je trenutna situacija sa srpskom zajednicom na Kosovu. Naziru li se, barem mali izlazi iz krize.

- Od početka rata 1999. Beograd instrumentalizira Srbe na Kosovu. Preko dijela Srba, npr. u Kosovkoj Mitrovici hoće pokazati svjetskoj javnosti da kontrolira dio Kosova. Preko kosovskih Srba, Beograd želi  pokazati svijetu kako Srbi ne žele živjeti u ovakvom Kosovu. Dio preko Ibra u Kosovskoj Mitrovici Srbi zaista kontroliraju, ali ne uz pomoć, nego zbog tolerancije međunarodne zajednice kojoj je namjera da Kosovo ostane multietničko.

Međunarodna zajednica se za sad kloni opasnosti zauzimanja tvrđeg stava prema Srbima u Kosovskoj Mitrovici iz bojazni da se ovi ne isele, te da bi tako došlo do gubitka te multietničke komponente. Mislim da je međunarodna zajednica ipak malo tolerantnija nego što bi to trebala biti. Dijalog između dviju zajednica trenutno je zatvoren, jer Srbi ne žele priznati naše institucije, pa čak i misiju EU. Oni priznaju samo rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 1244. kojom su Ujedinjeni narodi preuzeli kontrolu nad Kosovom.

Stoga je naš veliki izazov integracija Srba i sjevernog djela Kosova u ustavno-pravni poredak Kosova. To je izravno vezano sa priznanjem Kosova od strane većeg broja zemalja.

Nakon napada Gruzije na Južnu Osetiju, Kosovo se ponovno aktualiziralo u međunarodnim odnosima, osobito ruskim priznanjem nezavisnosti ove gruzijske pokrajine i susjedne Abhazije. Ako može Kosovo biti neovisno, može i Osetija i Abhazija rekao je ruski ministar vanjski poslova Sergej Lavrov.

-  Tu nema nikakve sličnosti jer je Vijeće sigurnosti UN-a prepoznalo da se na Kosovu događao genocid Srbije nad albanskim narodom. Zato je VS i suspendiralo vlast Srbije na području Kosova, a i ustavno-pravni položaj Kosova u bivšoj SFRJ na temelju Ustva iz 1974. bitno je drukčiji od situacije s gruzijskim pokrajinama. Kosovo je uvijek bilo konstitutivni dio federacije.

Na čelu ste Socijaldemokratske stranke Kosova, jedne nove političke snage koja, istina, tu snagu još nije provjerila na izborima. Je li istina da dobar dio članstva vaše stranke čine bivši SKJ kadrovi poput Kaćuše Jašari?

- Ma ne, SKJ na Kosovu je rasformiran prije nego je došlo do promjena. Kad je Milošević ukinuo autonomiju, SKJ se sam od sebe raspao. Istina je da su se u ovoj stranci našli neki bivši članovi SKJ, ali ova stranka s istom nema ništa o čemu čak govori jedna od stranačkih rezolucija.

Meni osobno nije samo cilj da stranka osvoji vlast, nego da promičemo socijaldemokraciju. Kosovo jedno vrijeme mora biti socijaldemokratsko zbog strahovito veliih socijalnih problema. Mi smo zemlju otvorili za strana ulaganja. Naše prednosti su jeftina radna snaga, rezerve lignita koje su među prvim u Europi, te činjenica da 52 posto površine Kosova čini obradivo, poljoprivredno zemljište. Postoje trenutno veliko zanimanje za proizvodnju i izvoz električne energije koju bi proizvodile kosovske termoelektrane a distribucija bi iša i preko nekadašnjeg tzv. elektro-prstena federacije.

Naravno, Hrvatska i sve ono iz Hrvatske je tu vrlo dobro došlo. Općenito, veliki je ugled Hrvatske na Kosovu, i to Hrvatske kao regionalne sile koja se sama oslobodila, što Albanci vrlo cijene. Dobri su odnosi i sa svim susjednim zemljama koje nas kao Crna Gora i Makedonija ne priznaju ali se trgovina uredno odvija. Čak i turistički potencijali na Kosovu nisu zanemarivi, poglavito zbog naši Prokletija i Šar planine gdje možemo razvijati zimski turizam. Međutim, loše je to što na cijelom Kosovu nemamo jedan pravi hotel tipa Sheraton ili sl.

Zadnji put kad smo razgovarali rekli ste da će te odraditi svoj premijerski posao i vratiti se svojoj obitelji u Zadar. Što se promijenilo.

-  Kosovo jest nezavisno, ali ga treba pospremiti. Mislim da još mogu pomoći i da me Kosovo treba. Nisam zbog nekih političkih ambicija na Kosovu, ali osjećam da me tamo ljudi trebaju. Na drugu stranu, Zadar je moj grad i tu je sve rečeno. Zato se u njemu ne boijim, ne hodam u pratnji tjelohranitelja, jer je to moj grad.