Ostalo / Intervjui

40. obljetnica Radio Zadra

Toni Pajkin: Novinarstvo je zanat, a Radio Zadar dobra škola novinarstva

Toni Pajkin: Novinarstvo je zanat, a Radio Zadar dobra škola novinarstva

U povodu 40. obljetnice osnutka Radio Zadra, razgovarali smo s Tonijem Pajkinom, glavnim urednikom najstarije radio postaje u Zadru i Zadarskoj županiji.

ezadar.hr: Četiri destetljeća dugo je razdoblje, prepuno uspomena na lijepe i teške trenutke. Ipak, prvi dan rada je poseban i u ovakim prilikama svjedoci ga se vole prisjetiti, a mlađi naraštaji možda saznati neki novi detalj iz povijesti medija u Zadru, u kojoj upravo Radio Zadar ima veliku ulogu.

Toni Pajkin: Radio Zadar je osnovan 23. listopada 1968. godine, na inicijativu Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, a u njegovom osnutku su sudjelovali biši novinari Narodnog lista Branko Marijanović i Milivoj Mufa. U početku je bilo zamišljeno da Radio Zadar bude "produžena ruka" Narodnog lista, odnosno novinari bi popunjavali informativni program, a tadašnja propaganda, odnosno marketing, trebao je prikupljati novac.

Učenici Tehničke škole trebali su biti tehnička podrška, tu obavljati praksu. Međutim, planovi su se promijenili jer su ljudi počeli ozbiljno raditi, vrlo ambiciozno, i počeli su zarađivati novac. Budući da je Radio Zadar bio novi medij, a sve što je novo zanimljivo je i tržištu, počelo se uključivati i zadarsko gospodarstvo. Odustalo se od prvotnih planova i Radio Zadar se osamostalio.

Nakon pregovora političkih struktura, 1971. godine Radio Zadar integriran je s Radio Zagrebom i to je bila prekretnica, jer je u tih nekoliko prvih godina rada, Radio Zadar bio amaterska postaja s određenim profesionalnim pogonom, a nakon integracije, svi koji su radili profesionalizirali svoje djelatnosti, odnosno zaposleni su novinari, dobilo se nešto tehnike, a počelo se razmišljati da se iz Tehničke škole Radio prebaci u novi prostor. Do sredine 70-ih Radio se preselio u prostor u kojem je i danas, u Providurovu palaču.

ezadar.hr: Koliko sati programa je u to doba Radio Zadar emitirao?

Toni Pajkin: U početku se proizvodilo sat vremena programa, pa se počeo polako širiti na dva do tri sata. U svakom slučaju, od ta dva-tri početna sata, kroz ovih 40 godina rada, dogurali smo do 24-satnog programa. Naravno, danas se puno ambicioznije kreće u neke projekte. Ono što nas obilježava, odnosno naš program jest informativni program, na što nas obvezuje i zakon o Hrvatskoj radio televiziji.

ezadar.hr: Kad će i hoće li Radio Zadar preseliti u nove prostorije?

Toni Pajkin: Ovisi o mnogo čimbenika, ali najviše o čelnim ljudima naše kuće, Hrvatske radio-televizije. Potpisan je ugovor između Grada Zadra i HRT-a o našem preseljenju u prostor bivše vojarne Stjepana Radića, ali još ne znamo kada će se to realizirati.

Što se nas samih tiče, mi nemamo ništa protiv da ostanemo u centru grada, pa dijelimo iz zbog navike.

Čovjek koji je svih ovih 40 godina rada Radija ostao stalno s nama je Božidar Klarić, prvi spiker a danas novinar Radio Zadra. Njegov se glas prvi čuo u eteru radija

ezadar.hr: Koliko ljudi svakodnevno stvara program Radio Zadra?

Toni Pajkin: Imamo osam novinara, 10 tehničara, jednog daktilografa, tajnicu, dvoje ljudi radi u marketinku i troje u fonoteci.

ezadar.hr: I ipak uspijete biti prisutni na gotovo svim događajima u gradu i okolici?

Toni Pajkin: Naša je osnovna djelatnost da 'pokrijemo' što je moguće više, ali ipak radimo selekciju jer naše slušatelje ne zanimaju svi događaji u jednakoj mjeri.

ezadar.hr: Iako mlađi slušatelji radije vole čuti glazbu neko 'priču' u eteru, vjerujemo da mnogi vole poslušati emisije Radio Zadra, koje već godinama pokrivaju određena područja javnog života Zadra i županije, poput emisija o otocima, poljoprivredi, zdravlju, kulturi...

Toni Pajkin: Nažalost, sve je teže proizvoditi takve emisije, jer je teško dođi do specijaliziranog kadra, budući da su u međuvremenu neki ljudi, specijalizirani za određena područja, otišli u mirovinu ili na neke druge poslove. Sada sve počiva na afinitetima novinara. Onaj tko ima želju i volju, taj može stalno raditi određenu emisiju, kao što je emisija o otocima.

"Ovdje Radio Zadar..."

Radio Zadar je započeo svoje emitiranje 23. listopada 1968. godine. Bio je to najhladniji dan u listopadu 1968. godine sa svega 7,4 stupnja Celzijevih.

Zvučni signal kojim se Radio Zadar prvi put oglasio u eteru bila je skladba "Moba" skladatelja Šime Dešpalja. Prva rečenica Božidara Klarića, nakon 38 sekundi skladbe, u eteru, bila je "Ovdje Radio Zadar, započinjemo naš eksperimentalni program na srednjem valu od 194 metra."

Time je započelo neprekidno emitiranje programa Radio Zadra. Emitiralo se s odašiljača snage 50 W u improviziranom studiju iz zgrade tadašnje Tehničke škole, s opreme, koju su među ostalim činili jedan posuđeni reporterski magnetofon i posuđeni pisaći stroj. Program koji je počeo u 16 sati, trajao je sat vremena.

Emisija o zdravlju također ima dugu tradiciju na našoj radio postaji, a budući da je proizvodnja hrane strateška djelatnost, tome se mora posvetiti dio programa. Nažalost, emisiju o školstvu smo izgubili, a na način na koji se radila nekada, danas je više nije moguće proizvoditi. U potrazi smo za načinom kako osmisliti takvu emisiju koja bi bila zanimljiva širem slušateljstvu.

ezadar.hr: Starije kolege novinari često znaju reći da je Radio Zadar uvijek bio dobra škola u kojoj su se novinarskom zanatu učili brojni vrsni novinari.

Toni Pajkin: Na Radio Zadru radili su brojni zadarski novinari, koji danas rade u drugim medijima, uglavnom u sklopu HRT-a, poput Edija Škovrlja, Majde Mikulandre, Maje Savić, Ante Kolanovića... to su ovi malo mlađi kadrovi. Neki pak rade druge poslove, također vezane za informiranje javnosti, poput Vlatke Vučić-Marasović, koja danas radi kao glasnogovrnica Zadarske županije.

Primjerice, novinarka Zadarskog lista i suradnica portala ezadar.hr Elza Radulić-Toman bila je dio prve ekipe djelatnika Radio Zadra, a njezino se ime spominje u našoj prvoj snimci iz 1968. godine. Čovjek koji je svih ovih 40 godina rada Radija ostao stalno s nama je Božidar Klarić, prvi spiker a danas novinar Radio Zadra. Njegov se glas prvi čuo u eteru radija.

ezadar.hr: Kako do novih kadrova, 'regrutirate' li ih s ostalih gradskih i županijskih radio postaja?

Toni Pajkin: Zapošljavanje novih kadrova diktira matična kuća HRT, i ona se događaju u ciklusu svakih deset godina, a to se posebno odnosi na novinarsku redakciju. Zadnje zapošljavanje novinara bilo je 1997. godine. Tek sada dobili smo potvrdu da zaposlimo još troje ljudi. Smatram da je to preveliko razdoblje jer radio traži nove glasove u eteru.

Čini mi se da su u HRT-u napokon shvatili da to razdoblje mora biti kraće, jer nije riječ samo o tom da ljudi moraju prolaziti kroz eter, oni moraju prolaziti i školu. Novinarstvo je zanat koji se stalno uči. Na privatnim radio postajama u Zadru i županiji postoji određen kadar koji bi mogao raditi na Radio Zadru i vjerujem da bi se lako prilagodili našim uvjetima.

Sretni sam što nikoga nismo izgubili u Domovinskom ratu

ezadar.hr: Radio Zadar imao je značajnu ulogu tijekom Domovinskog rata, zbog čega su djelatnici nagrađeni najvišim priznanjem HRT-a.

Toni Pajkin: Baš sam ovih dana gledao neke arhivske materijale, jer sam želio pripremiti knjigu u povodu 40. rođendana Radija, no to će pričekati neka bolja vremena. Naime, 16. rujna 1991. godine raketiran je odašiljač na Grbama, a u isto doba napadnut je odašiljač na Sljemenu. Svima nam je bilo jasno što se događa, što nam se sprema. Morali smo evakuirati radio. No, stari planovi evakuacije bili su rađeni za slučaj od napada NATO snaga i Radio Zadar se, prema tom planu, slučaju trebao evakuirati upravo u Grbe. Međutim, to je bilo nemoguće, jer su nas mogli odsjeći kako su htjeli.

Prvo naše skolnište bilo je iznad Parka kraljice Jelene Madijvke, pored Trga pet bunara, a s nama su u tom skoliništu još radile i kolege iz dopisništava Večernjeg lista, Narodnog lista, Slobodne Dalmacije. Skupili smo dva magnetofona, antenu, odašiljač, agregat i počeli smo raditi u ratnim uvjetima. Pred kraj '91. smo se preselili u sklonište kraj Elektre i bilo je zaista teško jer smo morali taj prostor dijeliti s djelatnicima Elektre i ljudim iz susjednih zgrada pa je vladala neopisiva gužva.

Kasnije smo se preselili u Dom hrvatske mladeži i uz pomoć kolega iz Zagreba uspjeli urediti prostorije i stvoriti bolje radne uvjete. Danas, kada se prisjetim tih dana, mogu reći da je sretna okolnost što nitko od nas nije poginuo. Na tisuće puta smo se našli u opasnim situacijama, uostalom kao i drugi ljudi. Ponosni smo što nitko nije otišao s radija za vrijeme rata. Svi su dolazali na posao, čak i čistačice koje uopće nisu trebale dolazati, ali smo bili odgovorni, solidarni.


Reci što misliš!