'Zadar me prihvatio u onom trenutku kad su mi svi drugi u tadašnjoj Jugoslaviji okrenuli leđa'

Dr. Esad Ćimić rođen je 1931. godine u Mostaru. Na filozofskom fakultetu u Sarajevu završava 1960. studij filozofije, a 4 godine kasnije doktorira, da bi zatim predavao Teorijsku sociologiju na istom fakultetu. Od 1976. radi na Filozofskom fakultetu u Zadru i jedan je od utemeljitelja studija sociologije u Zadru.

Osim stručnih i znanstvenih članaka, dr. Ćimić autor je brojnih priznatih i popularnih knjiga poput "Drame ateizacije", "Politika kao sudbina", "Sveto i svjetovno", "Dogma i sloboda", što ga čini jednim najpoznatijih i najcijenjenijih sociologa u Hrvatskoj ikada.

Na ovogodišnjoj proslavi Dana Grada Zadra dodijeljena mu je nagrada za životno djelo.

eZadar: Što za vas znači nagrada Grada Zadra koju ste dobili prilikom proslave Dana grada?

Ta nagrada za mene ima jako veliki značaj iz dva razloga. Prvi razlog je što mi ju je dodijelio grad Zadar, a drugi razlog je što sam ja u cijelom svom životu, uz ovu, dobio još samo jednu nagradu. Taj skok od jedne nagrade na nagradu za životno djelo je u svakom slučaju pozitivan.

Zadar me prihvatio u onom trenutku kad su mi svi drugi u tadašnjoj Jugoslaviji okrenuli leđa. Nakon što mi se 1975. zabranila knjiga "Čovjek na raskršću" nitko nije htio ni čuti za moje zaposlenje, knjiga je čak presudom suda bila određena za uništenje. Svaki sustav kojeg može uništiti ne jedna nego sto knjiga i zaslužuje uništenje.

Prihvativši me, Zadar me i obvezao, a ja sam se na neki način odužio utemeljivši Odsjek za sociologiju, koji je bio jedan od razloga formiranja zadarskog Sveučilišta. Osim toga vodio sam poslijediplomski studij pod nazivom "Kultura i društvo" iz kojeg je izašlo više stručnjaka. Ja sam se u Zadru maksimalno angažirao i grad je to prepoznao. S ovom nagradom Zadar me ispraća kako me i primio.

eZadar: Hrvatska je predominantno katolička zemlja. Kako vi vidite ulogu Crkve u Hrvatskoj danas?

Ja uvijek distingviram između vjere, religije i Crkve. Za mene je vjera nešto izvorno, čisto, nešto što se iznutra opire ideologizaciji, politizaciji i zlouporabi. Moglo bi se reći da je vjera sam Bog i stoga se on ne može ni uporabiti ni zlouporabiti kao što je to slučaj s religijom, a pogotovo s Crkvom.

Kada govorimo o religiji onda kažemo kako se vjera spustila u povijesni medij što neizbježno izaziva njenu kontaminaciju, jer je sama povijest u mnogim segmentima prljava. Od zakrvljenja, od rušenja, od suzdržanosti, do zla i tako dalje. Religija je stoga vjera koja je postala socijalno-povijesna činjenica i kao takva je u mogućnosti da se iskvari, što ovisi od njenih nositelja, no i od Crkve koja je organizira.

Crkva je institucija, teologijski gledano mistično tijelo Kristovo koje se ne može znanstveno ni pobiti ni dokazati. Znanstveno gledano ona je organizacija koja okuplja vjernike i svećenike i usmjerena je na to da učvrsti njihovu vjeru, da je kultivira, usmjeri, uporabi ili zlouporabi. Sve ovisi o tome kakvo je vodstvo dotičnih Crkava.

Evo jedan primjer: mnogi uz vjeru vežu inkviziciju, no ona nema nikakve veze s vjerom. Inkvizicija je izravno vezana s Crkvom, prema tome mrlja koju je na katoličkoj vjeri ostavila nema veze s vjerom nego s Crkvom i donekle s religijom.

eZadar: Kad govorimo u spuštanju vjere u socijalno-povijesni kontekst, samo po sebi se nameće pitanje povezanosti nacionalnosti i vjere u susjednoj BIH. Katolici su automatski Hrvati, pravoslavci Srbi, a muslimani Bošnjaci. Kako to komentirate?

Ljudi koji su neupućeni u socio-povijesne činjenice često stavljaju znak jednakosti između vjere i crkve, jer ako nisu svi, onda je ogromna većina katolika Hrvati. Isto je i sa Srbima i muslimanima. Do jučer su ovi zadnji bili Muslimani s velikim M, a danas su Bošnjaci.

Međutim, mi ne smijemo nasjedati na te rezone. Naime, kada se gleda povijesno teško je dovesti u blisku vezu religiju i naciju. Na primjer, "katolik" znači opći, univerzalni, prema tome nešto što je univerzalno ne može biti u funkciji nečeg što je parcijalno poput nacije.

No, Crkva je kroz povijest odigrala značajnu ulogu u buđenju i konstituiranju mnogih nacija. Kod nas je bila na braniku, na mrtvoj straži slobode, odnosno, ona je bila ta koja se usprotivila okupatorima, na primjer Turcima. Ona je odigrala pozitivnu ulogu jer je pružila otpor okupatoru i organizirala svoje vjernike da pružaju otpor.

Religija tu nikad nije upletena, no Crkva ne može da nije upletena zato jer se ona može ideologizirati. Ona ima svoj nauk, svoje socijalno učenje, pa makar ono bilo orijentirano na transcendentalno, na onostrano, ono ne može da nema implikacije na ovozemaljsko. Ona danas ima toliku ulogu na ovim prostorima jer je kroz povijest bila značajan faktor etničke diferencijacije.

Dok je u Sloveniji jezik kao sekularna pojava značajno sredstvo diferencijacije, u ostalim zemljama na području bivše Jugoslavije, a posebno u BIH, to mjesto je zauzela religija, odnosno Crkva. Tko je bio osnivač školstva? Crkva. Tko je bio kolijevka filozofske rasprave i umjetnosti? Crkva.

Vrlo je bitno što je napisao jedan od najvećih teologa katoličke Crkve, pokojni Tomislav Vujić, da je Crkva u hrvatskom narodu odigrala silnu ulogu u nacionalnom osvješćivanju, u pretvaranju naroda u politički narod.

eZadar: Rekli ste da Crkva, iako se bavi transcendentalnim, ima utjecaj na ovozemaljsko. Može li se kroz tu teoriju protumačiti pojava radikalnog islama, odnosno, selafija i vehabija u BIH?

Vehabizam nastoji radikalni islam koji koji nikad nije imao korijena u ovim krajevima, nasilno transplantirati u BIH. Službena islamska zajednica to nikad nije osudila iz praktičnih razloga.

Naime, vehabizam dolazi iz bogatih arapskih zemalja koje su muslimanima tijekom i nakon rata financijski i materijalno obilato pomagale. Oni su sva svoja sredstva usmjerili u izgradnju bogomolja, no te bogomolje ne slijede arhitektonske smjernice turskih bogomolja koje su uobičajene na ovim prostorima.

Poglavar islamske zajednice reis ul-ulema Cerić je tu praksu prihvatio. Ona je danas među muslimanima prihvaćena, ali uz arhitektonska rješenja prihvaćen je i mentalitet, koji se širi preko "miješanih" brakova između Arapa i bosanskih muslimana.

Vehabije nasilno pokušavaju uvesti nubijski islam, no to je opasno jer može s vremenom istisnuti "domaći" islam. Bosanski muslimani su, dolazeći iz redova katolika, bogumila i jednog malog broja pravoslavaca, s primili tursku verziju islama. Iako je prije Turaka na teritoriju BIH bilo malo pravoslavaca u enklavama Bileća i Gacko, Turci su Srbe povukli sa sobom na sve teritorije koje su osvajali dalje na zapadu.

Ta smjesa je ipak na kraju rezultirala homogenim islamom, na čijoj je konfesionalnoj kulturi izrasla bošnjačko-muslimanska kultura. Danas u BIH treba biti oprezan na pojavu "rđavog" fundamentalizma i nacionalizma, jer ja sam uvijek dijelio nacionalizam na autentični i izopačeni. Autentični nacionalizam je samo vanjska manifestacija nacije, no on se može izopačiti kada postaje predmet krivičnog gonjenja, a ne istraživanja.