Tijekom cijele godine kružim između Splita, Rijeke, Zagreba i Zadra

Nenad Belan, poznatiji kao Neno Belan, čovjek je koji je osvojio četiri nagrade od četiri nominacije na ovogodišnjem Porinu 2009. Porin je bio u znaku nedavno preminulog funky kralja Dina Dvornika, ali ga je Neno zasjenio "apsolutnom" pobjedom. Ako uopće ima onih koji ne znaju, Neno je nakadašnji frontmen grupe "Đavoli", te današnji član grupe Neno Belan & Fiumens.

Đavoli su veoma ostavili traga na hrvatskoj glazbenoj sceni, a sve je pomalo bilo reizdano, osim nas. Nakon dugogodišnjih pregovora sa Croatia Recordsom, uspjeli smo dogovoriti  „3 CD Box“ na kojem se nalazi sve što smo mi radili godinama, te neke demo snimke sa probi.

Dakle, „3 CD Box“ nije hit uradak, već arhivski, kolekcionarski uradak koji će se prodavati dugo godina, malo po malo.  U toj kategoriji ima vrlo malo izdanja godišnje, tako da nije bio problem ući među tri nominirana, međutim veoma sam sretan što sam i osvojio istog u toj kategoriji, jer je na taj način priča o Đavolima nekako konačno potpuno zaokružena.

Kako ste prihvaćeni van granica Hrvatske s obzirom da dosta putujete i radite vani, a posebno na područjima bivše Jugoslavije?

95% gaža imamo u Hrvatskoj, a sviramo još u par velikih gradova na području bivše Jugoslavije: Sarajevo, Tuzla, Beograd, Novi Sad, Ljubljana. Tamo postoji publika koja nas nije zaboravila, ali su, naravno, posebno osjetljivi na repertoar iz vremena Đavola.

Na relaciji ste Split – Rijeka, dva prilično različita grada. Čemu takav kontrast?

Tokom cijele godine kružim između Splita, Rijeke, Zagreba i Zadra. Sada je puno lakše putovati, te bih iskoristio priliku da u ime svih glazbenika, zahvalim onima koji su napravili autocestu. Zapravo živim na tri adrese; Split, gdje mi je obitelj, pa ih posjećujem svaki mjesec, zatim Rijeka, te Brač, gdje sam svake godine po dva mjeseca ljeti.

Split i Rijeka imaju zajedničkih točaka, dok su u nekim situacijama potpune suprotnosti. Oba grada su mediteranski gradovi, klimatski su slični, ali razlika je u tome što je Rijeka mješavina srednjoeuropskog grada sa mediteranskim, dok je Split baš tipični mediteranski grad. Ljudi u Splitu su temperamentniji i emocionalniji, a u Rijeci urbaniji i civiliziraniji. Paše mi ta kombinacija i volim oba grada, te uživam u jednom i u drugom.

Kako ste došli na ideju suradnje sa Massimom?

Massimo me je nazvao prije tri godine da mu napišem pjesmu. Rekao mi je da sam ja njemu jedan od dražih hrvatskih autora, na što sam mu ja uzvratio da je on meni jedan od omiljenih hrvatskih vokala. Napravio sam mu pjesmu za album koji je tada trebao izaći, međutim, on se ipak odlučio za album „Vještina“, te mi se ispričao i rekao da će pjesmu snimiti kada bude vrijeme.

Tako je prošao neki period do prošle godine kada me nazvao da mi kaže da kreće raditi na toj pjesmi.  Zamolio me da mu je pošaljem. No, ja sam njemu poslao snimku prije tri godine i nisam napravio kopiju, a on je tu snimku izgubio. Nakon tri dana traženja, uspio je negdje u prašini, pronaći CD bez imena. Pjesma je bila namijenjena da je samo on otpjeva, no, kad ju je snimio, nešto mu je falilo. Tada me nazvao da snimimo duet i to je konačno bilo to. Bila bi šteta da je pjesma ostala izgubljena. 

Od četiri kategorije u kojima ste nominirani, dobili ste sve četiri. Koliko vam je bitan Porin?

Nama je super za vrijeme Porina. Svi smo tu tri dana da se družimo, zabavimo, izmijenimo iskustva. A što se „kipića“ tiče, super je ako dobijem kojega, ali ako ne, nije kraj svijeta. Kod nekih izvođača se probudi natjecateljski duh, no ne i kod mene. Već sama činjenica da sam nominiran je velika čast.

Porin je bio u znaku Dina ove godine. Koliko će funky kralj nedostajati hrvatskoj glazbenoj sceni i vama privatno?

Dino nam već nedostaje. Bili smo prijatelji, puno se družili privatno i surađivali poslovno. Pjesmu „Ella E“ sam ja napisao za Dina, a otpjevali smo je u duetu. Po toj je pjesmi on nazvao svoju kćer. Već  je onda bio vrlo originalan, poseban, karakterističan lik, šarmantan, duhovit, veseo, vrckast. U njegovom društvu je uvijek bilo veselo i puno smijeha, a o glazbi da ne govorim. Pa ne zovu ga uzalud hrvatski funky kralj. Po meni je on jedini funky izvođač koji je postigao europski i svjetski standard u Hrvatskoj. Nažalost, nominacije su malo na krilima toga što ga više nema. Da je živ, vjerojatno ne bi bilo deset, već možda pet nominacija.

Često ste u Zadru, na koncertima, a možda i privatno?

Već dvadeset godina sam često u Zadru na koncertima, ali puno više privatno. Ovdje živi moj najbolji prijatelj s kojim sam odslužio onu staru vojsku još 1980. godine.  Kad god sam u Zadru, spavam kod njega. Dva, tri puta godišnje sviramo po klubovima, poput Maye Pub, Arsenala, Maraschina. Zadar mi je taman na pola puta između Rijeke i Splita.