Maša Kolanović mlada je spisateljica i znanstvena novakinja na kroatistici u Zagrebu, a nedavno je sudjelovala na Festivalu kratkopričašica u Zagorkinom domu

Koja je veza Maše i Zadra?

Za Zadar me veže puno toga. Moji roditelji su porijeklom iz Zadra, ovdje imam baku s kojom sam jako povezana, a i puno prijatelja tako da Zadar na neki način doživljavam i svojim gradom premda sam rođena u Zagrebu i tamo živim cijeli život.

Tvoji prvi literarni koraci?

Uvijek sam nešto piskarala, a prvi javni literarni koraci bili su zbirka pjesama ''Pijavice za usamljene'' koja je objavljena 2001. u sklopu natječaja Studentskog centra u Zagrebu. Zbirka je nastala kolažiranjem novinskih i inih izrezaka i njihovim slaganjem u tekst pjesme. Taj me postupak jako zabavljao, a i bilo mi je zanimljivo vidjeti kako se preko nečijeg tuđeg teksta, najčešće impersonalnih vijesti, mogu izraziti sasvim intimni osjećaji.

Kako je nastala 'Sloboština Barbie'?

Prije nego što sam uopće imala u planu napisati knjigu fikcije u kojoj će barbike imati središnju ulogu, napisala sam nekoliko stručnih radova o Barbi lutki kao dio istraživanja na kolegiju iz popularne kulture. Tada sam mislila da ću jednoga dana zapravo napisati knjigu eseja o lutki pa sam se dala u pomno sakupljanje svega o Barbi: počela sam pratiti njezinu periodiku od malog Barbie časopisa koji se može nabaviti na hrvatskim kioscima do Barbie Bazara, pomalo frikovske publikacije za odrasle fanove te lutkice, a nerijetko su me i drugi upućivali na bizarne novosti iz službenog i neslužbenog Barbi svijeta, znajući za tu moju opsesiju.

Nekako sam u tom procesu sakupljanja građe i proučavanja lutke shvatila da će biti mnogo zanimljivije ako počnem pisati i eksperimentirati s vlastitim iskustvom igranja pa me ta ideja na kraju u potpunosti zaokupila.

Kako si se nosila s medijskom pažnjom nakon objavljivanja romana, preporučenog od našeg cijenjenog književnika M. Jergovića?

Bilo mi je drago što je knjiga imala odjeka i pozitivnu recepciju od kritike i medija. A sa stresom se valjda treba znati nositi onog trenutka kada se tekst izvadi iz ladice. To je meni bilo sve posve novo iskustvo u kojem sam, nadam se, naučila kako zadržati integritet i mjeru.

Ima li roman autobiografskih elemenata?

Svakako ima. Ponajprije u kontekstu u koji je smještena radnja, a to je igranje s barbikama u skloništu za vrijeme uzbuna tijekom rata 90-ih. To je iskustvo autentično, a naknadnim proučavanjem dokumentarnih zapisa toga vremena, nastojala sam ga učiniti što vjerodostojnijim. U tom sam procesu ujedno oblikovala i vlastiti politički stav prema ideološkom vremenu kojemu sam svjedočila, ali sam kao dijete još bila politički nedovoljno svjestan subjekt.

Kako se Barbie odrazila na prezentaciju ženskog identiteta? Misliš li da je pojava te popularne lutkice donijela određenu revoluciju?

Barbie je svojom pojavom svakako donijela revoluciju u oblikovanje ženskog identiteta koji je u dječjoj igri prije nje uglavnom podrazumijevao da žena mora biti domaćica i majka.

Svojim emancipatorskim izgledom i oblikovanjem višestrukog identiteta kroz mijenjanje odjeće kao mijenjanja profesionalnih uloga, Barbi je ukazala da ženski identitet ne mora biti ukalupljen u tradicionalne uloge koje su joj nametnute od strane patrijarhalne kulture.

Ipak, fiksiranost njezinih tjelesnih proporcija jasno odašilju frustrirajuću poruku o idealnim mjerama ženskog tijela. To je temeljni paradoks oko kojeg se vrti značenje te lutke.

Čitaš li domaće suvremene pisce; ima li netko tko te posebno oduševljava?

Bavim se proučavanjem suvremene hrvatske književnosti, posebice iz perspektive problematiziranja redefiniranja nacionalnog identiteta i sve većeg prodora kapitalizma u svaku poru našeg intimnog i javnog prostora. U tom smislu posebice su mi zanimljivi tekstovi Dubravke Ugrešić, Miljenka Jergovića, Roberta Perišića, Vlade Bulića, Tomislava Zajeca i dr.

Smatraš li da su elementi pop kulture neizbježni u suvremenoj književnosti?

Svakako su neizbježni, kako u stvarnosti tako i u književnim djelima koja se referiraju na stvarnost te je specifično oblikuju. Pitanje je samo koliko to neki pisac smatra važnim i koliko će tome posvetiti svoju literarnu pozornost.

Znanstvena si novakinja na kroatistici, iza tebe je nekoliko zanimljivih istraživanja, npr. ono o književnoj artikulaciji reklama u postmodernizmu. Kako književnost dijalogizira s estetskom i ideološkom vrijednošću reklamne poruke?

Odnos reklame i književnosti tema je dugog trajanja koja nije isključivo vezana za našu suvremenost. Kako je reklama neizostavan dio moderna urbane civilizacije, do njezina značajnijeg problematiziranja u književnom tekstu dolazi upravo u modernističkim tekstovima kojima je grad dominantan topos zbivanja i svojevrstan izvor literarne fascinacije.

U tekstovima Döblina, Joycea, V. Woolf pa i našeg Marinkovića, književnost je uglavnom problematizirala estetsku vrijednost reklamne poruke, poigravajući se njezinim sloganima i time posredno oblikujući kritiku njezinog izričaja i ideologije.

U suvremenim primjerima, sukladno sa sve većim bujanjem reklamne industrije, reklama se izdvaja u zasebnu temu književnoga djela. U nekoliko romana svjetske književnosti (Beigbeder,Pelevin) reklama je središnja tema kritike kapitalizma i potrošačkog društva. U tome ne zaostaju ni suvremeni hrvatski pisci koji su jednim dijelom svojih tekstova osvrću na taj fenomen (Perišić, Bulić, Lazić-Kožul i dr.)

Sudjelovala si na književnom festivalu u Beogradu - kako je bilo?

U lipnju prošle godine sudjelovala sam na književnom festivalu KROKODIL (Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju) koje već samim svojim nazivom signalizira o kakvom je tipu susreta riječ. Festival je po stupnju ležernosti i zabave bio nalik fakovskim okupljanjima s početka desetljeća, ujedno dokazujući kako je bilo kakva nacionalistička spika vezana za regiju stvar prvoklasne gluposti, nadam se i daleke prošlosti.

Što se novo kuha u tvom književnom loncu? Koliko je rukopisa već u ladici ili na kompjuteru?

Zasada su u kuhinji samo posna jela znanosti. A nakon posta obično slijede fešte.