Nedavno prolazeći uz novu zgradu Euroherca na Branimirovoj obali u Zadru, visoko na zadnjem katu zapazili smo djevojku koja uredno obavvlja "muški" posao. Sačekali smo da završi posao i siđe a zanimalo nas je tko je i kad se tim poslom počela baviti.

U pitanju je Zadranka Lucija Brkan koja se čudnom igrom sudbine počela baviti alpinizmom, te iako ozljeđena, uspješna je u tom ekstremnom sportu, ali i na fakultetu. Evo Lucijine priče.

- Rođena sam u Zadru 10. listopada 1982. godine. Bavila sam se različitim sportovima: baletom, kratki period gimnastikom, košarkom, karateom i nešto duže plivanjem. Brzo sam mijenjala sportove. U početku bi mi bilo zanimljivo ali bi mi sve dosta brzo dosadilo.

Nakon završene srednje škole pisala sam Kineziološki fakultet u Zagrebu i uključila se u veslačke treninge u Croatiji. Moj prvi susret sa alpinizmom dogodio se u studentskoj menzi. I to tako što sam čekajući u redu za obrok na stropu primjetila plakat o prijavama za upis u alpinističku školu. Bilo mi je to jako simpatično i domišljato, te je tu sve počelo.

Završila sam apinističku školu i baš dan nakon što sam uplatila godišnju članarinu u penjačkoj dvorani dogoodila se ozljeda kralješnice prigodom priprema za ispit iz gimnastike na Kineziološkom fakultetu. Nakon toga uslijedila je faza rehabilitacije i pauza u treniranju bilo kakvog sporta od gotovo 2 godine.

Liječnik mi je striktno zabranio veslanje tako da je i s tim sportom bilo gotovo. Tijkom samih terapija rodio se i moj interes za fizioterapiju. Na Kineziološkom fakultetu usmjeravam kineziterapiju a nakon odslušanog usmjerenja zbog želje za dodatnim znanjem upisujem i studij fizioterapije na Zdravstvenom Veleučilištu u Zagrebu.

Trenutačno sam na samom kraju studiranja. Budući da sam uz fakultet  morala početi raditi, put me naveo na visinske poslove - najčešče pranja fasada, kojim se još uvijek bavim. Sretna sam što sam se na vrijeme uspjela "ugurati" u ovaj posao (još prije 7 godina) jer je puno bolje plaćen od nekog klasičnog posla, te su dovoljna 3 mjeseca godišnje ovakvog rada da se izgura studentskim standardom života, kaže Lucija

Kada ste počeli s natjecanjem ?

- Prvo penjačko natjecanje na kojem sam nastupila 2005.godine u Rijeci donijelo mi je pravo iznenađenje. Kako isprva nisam znala da li da uopće zbog nedostatka financija krenem na natjecanje i nastupim ili ne, odnosim prvo mjesto i svoju prvu novčanu nagradu od 500 kn (što je dakako prije pet godina s obzirom na standard puno više značilo nego sad).

To je za mene, moram priznati bio itekakav poticaj. Nakon toga nastupam na natjecanjima redovito, onoliko koliko su mi to i fakulteti, i posao i naravno financije dopuštali.

2006 godine prvi put se susrećem sa simulacijom lednog penjanja na Festivalu ekstremnih sportova na otoku Braču - Vanka regule. Isprva nisam ni htjela probati, jer sam pogled na oštru opremu nekako vas baš ne ostavi ravnodušnima. Kako je to uglavnom svima bio prvi susret s ovim sportom  uz malo nagovoranja sa strane Maje Božić i Katje Milišić usudila sam se isprobati i ovaj vid penjanja.

Odmah mi je bilo jasno da je to penjačka disciplina kao stvorena za mene i iste zime sjedam na vlak za Ogulin sa željom da ovakvo što još jednom isprobam, pa makar i bez opreme i ikakvog znanja o toj vrsti penjanja dolazim na natjecanje u lednom penjanju te na svoje i opće iznenađenje odnosim svoje prvo mjesto na PH.

Moram naglasiti da mi je od početka mog bavljenja ovim sportom najveći poticaj bio Dragan Dragičević, moj veliki prijatelj iz Ogulinskog GSS-a i organizator Ogulinskog lednog kupa, reći će Lucija.

Kakvo je to ledeno penjanje ?

- Ledeno penjanje je penjačka disciplina koja se odvija na ledu ili stijeni, a ponekad (kod nas zbog nedovoljno leda) i u simuliranim uvjetima od drveta sa umjetnim hvatištima i visećim balvanima, no to se onda naziva dry tooling.

Penje se uz pomoć cepina i dereza, i upravo je taj dio opreme izuzetno skup za naše prilike. Tako da na natjecanjima za PH samo pojedinci imaju određenu opremu pa si međusobno posuđujemo tko što ima. Ledno penjanje zahtjeva izuzetnu relativnu i  repetitivnu snagu trupa, ruku i ramenog pojasa jer su većinom smjerovi, bilo u stjeni ili ledu uglavnom  prevjesni  ili se penje u stropu, a svu tjelesnu težinu podnosi gornji dio tijela zbog nepostojanja petnog zuba na derezi uz pomoć kojeg se prijašnjih godina dio tjelesne težine mogao prebaciti na noge.

Također postoji više disciplina: brzinsko - lagani vertikalni smjerovi, gdje je cilj zadani smjer preći u što kraćem vremenu,zatim boulder - izuzetno teški ali nešto kraći smjerovi i težinsko - dugi i teški smjerovi koji osim snage zahtjevaju i dozu snažne izdržljivosti, u kojima je cilj dostići što veću visinu (zonu ili top) u kraćem i ograničenom  vremenu, kazati će Lucija i dodati.

- Ovaj je sport trenutno na pragu ulaska među obitelj zimskih olimpijskih sportova tako da je njegov razvoj neophodan. Dogodine se planira sudjelovanje na svim natjecanjima Svjetskog kupa - jer svakim natjecanjem skupljate bodove koji se zbrajaju za ukupan poredak, no dali će to biti moguće još uvijek se ne zna.

Svake se godine planira, no bez financija lako i propadne. Nema sponzora, nema medija, a ovaj se sport u svijetu razvija dok kod nas stagnira. Osobno sam samo 2008. godine sudjelovala svoj prvi zadnji put na jednom od natjecanja za svjetski kup i iako sam se prvi put susrela sa lednom općenito, polufinalni krug mi je izmakao za svega jedno mjesto, čemu je više bio uzrok neiskustvo nego nespremnost.

Kad ste tamo i vidite druge sudionice sa trenerima i sa cijelim svojim stručnim timom..shvatite da nešto nije u redu. Smiješno i žalosno. Jedna se djevojka s kojom sam razgovarala sasvim začudila kada sam je pitala dali nešto studira ili radi...sasvim ozbiljno mi je odgovorila da nema vremena za to jer da se bavi penjanjem.

Kod nas nema uvjeta ni za kakav trening, ni prostora, a kamoli trenera ili sponzora. Kod nas svi koji se bave ovim sportom sami su svoji treneri i sponzori,  sami organiziraju natjecanja i čak su izbornici reprezentacije iako su i njezini natjecateljski članovi, ovdje direktno mislim na riječkog penjača Damira Behlića. Ukratko morate biti sve.

Tako da ustvari ovaj sport u nas postoji dok ima ljudi koji ga vole i koji su voljni svoju energiju uložiti u njega.  Bez obzira na sve nadam se da će i za ledno penjanje u nas doći bolje vrijeme, a do tad barem ćemo dogodine otići na još koje natjecanje po koje zrno iskustva više, zaključila je Lucija Brkan.