Povodom izložbe u Muzeju antičkog stakla u Zadru, intervjuirali smo zanimljivu umjetnicu i svjetsku putnicu, Branku Riđički koja je oduševila svojim "Viaggiom" kako svjetsku tako i zadarsku publiku

Srijeda 10. studenog posljednji je dan kada Zadrani još uvijek mogu  pogledati izložbu "Viaggio" slikarice Branke Riđički. Tko još nije stigao,  krajnje je vrijeme da pođe do Muzeja antičkog stakla u Zadru. Neće požaliti.

Branka Riđički rođena je Zadru 1966. godine. Diplomirala je povijest umjetnosti i talijanski jezik na zagrebačkom Sveučilištu. Slikanjem se profesionalno bavi od 2001. godine.

Životni put je 2002. godine vodi na Sri Lanku, da bi nakon toga 2005. godina otišla živjeti i raditi u New York, a nakon toga u Kairo. Trenutačno živi i stvara u Zagrebu.

Potrudili smo se saznati malo više detalja o Brankinom životu i radu, kako bi je Zadrani bolje upoznali.

Kako i zašto je nastao projekt Viaggio?

- Projekt 'Viaggio' je nastajao postupno. 'Viaggio' je zapravo pokušaj vizualne interpretacije  ranih dodira s drugim svjetovima, inspiriran djelovanjem jednog od pionira lingvistike i europske indologije - Filipa Vezdina. Prvi put sam se susrela s ostavštinom Filipa Vezdina prilikom realizacije dokumentarne serije 'Pax Christi' koju sam zajedno sa  suprugom Danielom Riđičkim radila za Hrvatsku televiziju još 1992. godine.

U toj smo seriji pokušali objediniti djelovanja hrvatskih prekomorskih misionara u Aziji, a jedan od najznačajnijih bio je upravo Vezdin. Ti su misionari bili zapravo mnogo više od pukih širitelja 'radosne vijesti', oni su bili avangarda onoga što se mnogo godina kasnije nazvalo dijalogom među kulturama i religijama.

No, misionari koje smo mi u projektu 'Pax Christi' proučavali bili su vjerovjesnici jedne sasvim zasebne vrste. I mislim da je Filip Vezdin upravo paradigma jednog drugačijeg, radoznalog i uvažavajućeg pristupa koji podrazumijeva dvosmjernost u komunikaciji, svijest da Zapad možda i ima nešto za ponuditi drugim kulturama, ali da u najmanju ruku ima jednako toliko od njih i sam naučiti. Vezdin pokazuje kako je u povijesti Katoličke crkve uvijek bilo osoba koje su mnogo ranije  razumijevale nužnost dijaloga i uvažavanja, dakle suživota, nego li što je to Crkva kao institucija sama naučila.

 Tako da je ideja za ovu izložbu i instalaciju sazrijevala doista godinama, jer smo se sa Vezidnovm tragovima susretali uvijek isponova. Nakon serije 'Pax Christi' na temu  Vezdinovog putopisa 'Viaggio alle Indie Orientali' (Put u Istočnu Indiju) snimili smo pedeset minutni film "Viaggio". Tada, snimajući u južnoj Indiji zašli smo na karmelićanski arhiv u Trivandrumu koji je čuvao mnoge knjige poezije koju je Vezdin pisao na malajalamskom jeziku koji se govori u Kerali. Tako da se čini kako Vezdina kao temu jednostavno nismo mogli izbjeći, uvijek nam je iznova presijecala put.

U kojoj mjeri je vaš Viaggio nadahnut Viaggiom Filipa Vezdina? Da li je možda vaša životna priča nadahnula nekoga da se odvaži na slično putovanje?

- Ne bih se ni u kom slučaju htjela postavljati u kontekst takovih velikana kakav je bio Vezdin. A niti ne mislim da danas nekoga treba posebno nadahnjivati na poduzimanje putovanja. Putovanje je danas opće mjesto, doista svatko može putovati ako to doista želi.  A i najefikasniji bijeg od sumorne stvarnosti oduvijek je bilo putovanje. Ali, putovanje nije samo bijeg, nego i neusporediva mogućnost usavršavanja sebe samoga, prosuđivanja vlastitih vjerovanja i postupaka iz jedne sasvim nove i drugačije vizure koja jednostavno daje bolji pogled na vlastitu prošlost, vjerovanja, zablude.

Znadete li - primjerice - koja se Isusova osobina najviše štuje u islamskoj mistici, sufizmu? To što je bio putnik, stranac izvan vlastite domovine i zbog toga podjednako ranjiv kao i otvoren prema novim spoznajama.

Kada Isus kaže 'Što učinite za najmanjeg od moje braće, učiniste za mene' on govori iz vlastitog iskustva prognanika lišenog zaštite doma. Iz takova iskustva najbolje se dadu sagledati muke malih ljudi za koje se nema tko zauzeti  naprosto stoga što oni ne mogu dati ništa zauzvrat. Zato Isus podučava da prava ljubav ne traži ništa zauzrvat. Mislite li da je takvu razinu ljubavi, ako hoćete empatije, moguće doseći ostajući zauvijek u zaštiti doma?

A Vezdina ja prvenstveno sagledavam kao sjajnog komunikatora, čovjeka koji je uspostavio neprocjenjivi most u komunikaciji Zapada s Istokom. Primjerice, Kerali je dao prijevod Biblije na malajalamski jezik, a istovremeno je u Europi objavio prvu gramatiku sanskrtskog jezika koja je postala međašem u razvoju lingvistike kao zasebne discipline. Tu dvosmjernu komunikaciju pokušala sam obuhvatiti instalacijom izloženom u Zadru, koja objedinjuje ulja na platnu, geografske karte, okvire, svitke, riječi, film i kofere i kovčege kao putni instrumentarij.

Jeste li zadovoljni otvorenjem vaše izložbe u Zadru?

- Izuzetno cijenim mogućnost i privilegiju da izlažem u Zadru. Zadar je grad moje mladosti, moje ishodište kojem se uvijek rado vraćam. Do sada sam samostalno izlagala u Americi, Africi i Aziji, ali ovo mi je prva samostalna izložba u Hrvatskoj. Ovaj postav koji je sada u Zadru prvi puta je postavljen u Kairu, gdje je u muzeju Mahmoud Mokhtar izložbu otvorio egipatski ministar kulture Farouq Hossni, i sam izvanredan slikar i erudit. No, publika je bila sasvim drugačija.

U Kairu su se okupili ljudi koje nisam poznavala, slikari, pisci, diplomati, Egipćani, Talijani i Indijci. Oni su došli vidjeti onaj dio priče koji je vezan uz njihove zemlje ili pak njihove profesije. U Zadru je otvaranje za mene bilo jedinstveno iskustvo, jer sam po prvi puta osobno poznavala barem polovicu ljudi pristiglih na otvaranje. Od mojih rođaka do profesora, kolega, poznanika... I bilo mi je istovremeno i lako i teško stati pred te ljude koji me znaju još od rođenja, koji su sa mnom dijelili školske dane. Osim toga, Muzej antičkog stakla je izvanredan prostor u kojem je doista privilegija izlagati.

Na koji način su putovanja izmijenila vas i vašu djecu? Poznato je da su vam blizanke svaki od prva četiri razreda polazile ne samo u drugoj školi, gradu, i državi već i na drugom kontinentu.

Da, možda smo malo i pretjerali u našim seljenjima. Prvi su razred završile u Aziji, drugi u Europi, treći u Americi a četvrti u Africi. Vratili smo se u Hrvatsku prije dvije godine i sva je prilika da ćemo s ljetom ponovo na put. Blizanke stoga nisu vezane niti uz jedno mjesto, ali istovremeno pripadaju posvuda. Ljudi koji su na njih utjecali, osim supruga i mene, ljudi su potpuno različitih profila, korijena, kulture.

Svaki od njih ostavio je neki svoj trag na njima, što držim velikim bogatstvom. Podjednako poznaju i kršćanstvo i budizam, hinduizam i  islam. I svugdje su stjecale nove prijatelje i nove spoznaje, živeći poput tamošnjih prijatelja. Kada kod kuće sjednu za računalo, putem Skypea pričaju s prijateljima na sve četiri strane svijeta i to držim neprocjenjivom vrijednošću. Općenito, ti novi klinci danas znaju mnogo više nego što smo mi znali ili čak i danas znademo, toliko su manje opterećeni zabludama i predrasudama, i ja vjerujem da su ta današnja djeca veliki zalog jednog mirnijeg i harmoničnijeg svijeta kojeg naše generacije nisu umjele razumjeti niti pristupiti mu sa stvarnim uvažavanjem.

Gdje vas se život najviše dojmio?

Svaki grad u kojem smo živjeli ima dobrih i lošijih strana. Moj izbor uvijek bi bio New York, usuprot mom mužu koji od Istoka jedino više voli - još dalji Istok. New York je najtolerantnija sredina koju poznajem, u kojoj baš svatko ima mogućnosti biti to što je, a ne ono što njegova okolina misli da bi on morao biti. Naravno, u svakom raju ima i zmija a to je u New Yorku skupoća, tako da kad stavite sve na vagu, onda morate iskreno priznati da je cijena koju morate platiti da bi živjeli u New Yorku jednostavno prevelika. Tada svrha življenja u New Yorku naprosto postaje samo življenje u New Yorku, a to je loša pogodba jer podrazumijeva toliko kompromisa da u tom procesu izgubite i sebe samoga i sjećanje na razloge zašto ste uopće tamo željeli živjeti. Srećom, uvijek postoji neka nova utopija koju treba isprobati.

Nakon svih tih putovanja, da li vam se teško prilagoditi i vratiti starom životu u domovini?

- Ovdje ću radije parafrazirati mog dragog prijatelja Arieba Azhara, Pakistanca koji je živio u Hrvatskoj nekih 15 godina. Na ovaj upit on je otprilike rekao kako Hrvati sami sebe sagledavaju u ekstremima: ili su najbolji ili su najgori. Naše more, naše žene, naša hrana, štogod, sve je to najbolje na svijetu. Istovremeno, naša je država najgora, naše je društvo najgore, kod nas je najskuplje, kod nas je nakorumpiranije....

A prava istina je u sredini: Hrvatska je jedna sjajna zemlja koja ima svoje probleme koji su manje ili više slični s problemima ostalih zemalja koje ja poznajem. Kada bismo očitovali manje emocija i u procjenjivanju svoje zemlje, sebe samih ali i naših susjeda ili pak drugih kultura, mislim da bi time  nepovratno zakoračili na stranu onih društava koja svojim građanima jamči harmoniju i mogućnost ostvarivanja.

Vratiti se u domovinu, koja god ona bila, veliki je izazov. O tome sam razgovarala s mnogim prijateljima-putnicima, koji su se u jednom trenutku vratili kući, i to ne samo u Hrvatsku već i u mnoge druge zemlje, Englesku, Njemačku, Francusku...

Svaki od nas povratnika, kamo god se to vraćali kući, kod kuće nalazimo društvo različito od onog kojeg smo ostavili odlazeći. Ne govorim bolje ili lošije, jednostavno - drugačije. Ono što mi se osobno čini je da kod nas ljudi općenito mnogo radije govore nego li slušaju. Jednom sam nazočila večeri koju je naš prijatelj sazvao za staro društvo nakon što se vratio iz Amerike gdje je službovao pet godina. Svi su isprva pitali o njegovim iskustvima, ali se vrlo brzo razgovor premetnuo u obrazac pri kojem su svi drugi za stolom o Americi imali za reći mnogo više od njega koji je u Americi živio, ispalo je da su je drugi mnogo bolje poznavali. Naravno, baš nitko od tih drugih nije nikada bio u Americi!  Ali su sve znali o njoj. Za razliku od toga koji je tamo živio.

Planirate li neka nova putovanja u budućnosti?

- Imamo nekih planova ali suprug i ja i najdalekosežnije odluke donosimo praktički preko noći. Ne mislim da je to dobro, ali smo naprosto takvi. Planiram nekoliko grupnih izložaba sa prijateljima slikarima, zatim jedan projekt u Irskoj, pa ponovo u Hrvatskoj. Ali, još je prerano o tome govoriti. Sada još jednostavno želim uživati u činjenici da izlažem u svom Zadru tomu sam usmjerila svu svoju pažnju u ovom trenutku. Kad završi izložba, početi ću misliti o slijedećim potezima.

Branki smo poželjeli sve najbolje u osobnom i profesionalnom životu, te naravno, da nam se u Zadar vrati uskoro s novom izložbom.