Olja Savičević-Ivančević prvu je zbirku objavila 1988. - 'Bit će strašno kad ja porastem'. Nekadašnja studentica hrvatskog jezika i književnosti na zadarskom Sveučilištu, danas iza sebe ima zbirke pjesama, priča i roman, književne nagrade Prozac i Kiklop, a uskoro putuje u Istanbul kao književna stipendistica. Prošli tjedan bila je gost na manifestaciji GKZD 'Zadar čita', pa smo s Oljom razgovarali o studiranju u Zadru, književnosti i nezaobilaznom - Facebooku!

U medijima se o 2010.-oj govorilo kao o godini žena u hrvatskoj književnosti. I ti si jedna od književnica koje su snimile kalendar. Što se to dogodilo, gdje je taj okidač koji je književnu 2010.-tu pretvorio u carstvo žena?

Godina žena u književnosti jedna je zgodna medijska konstrukcija. Dogodilo se to da je prošle godine izašlo nekoliko dobrih i zanimljivih knjiga koju su napisali ženski autori, pa su mediji pronašli nekakav način da govore o tome.

Možda se zaista prvi put dogodilo, da se pojavio veći broj knjiga koji potpisuju autorice, nego autori u našoj književnosti. Nadam se da će to postati nešto normalno, zapravo, da to više neće biti nekakav slučaj i da se o tome neće posebno govoriti. Ne treba se čuditi što žene pišu niti što to rade jako dobro.

Vratimo se u tvoje studentske dane... Pamtiš li književnu studentsku scenu u Zadru?

Postojao je studentski klub, gdje smo organizirali nekakva čitanja, a čak smo objavili i jednu zbirku poezije. Bile su to godine poslije rata, pa se i nije moglo mnogo toga napraviti, ali sjećam se da su neko vrijeme izlazila čak tri studentska časopisa.

Što znači da je bila bolja situacija nego danas.

Mislim da to sve ovisi o ljudima, o generacijama u kojima se pojave određene ideje. Nešto smo pokrenuli da nam ne bude dosadno jer se tada u gradu nije događalo ništa posebno. Nismo imali posebna mjesta za izlazak, nego smo radili tulume. Moram priznati da sam u Zadru upoznala divne ljude. Nikad nam nije bilo dosadno, gotovo pa da smo živjeli svi jedni kod drugih...

Koje pisce cijeniš?

Jako mi je draga poezija Dragutina Dragojevića. Volim i Slaminga, Salingera, Ugrešićku, Perišića. U posljednje vrijeme čitam Bolana i Cortazara. Volim učiti od dobrih pisaca i osobito mi je važan jezik, interpunkcija, ritam, ta nekakva 'fotografija' koju prenosim riječima.

Brojni pisci su ujedno i novinari/kolumnisti, smatraš li to pozitivnim?

Smatram da je to dobro, jer su ti tzv. pisci-novinari počeli pisati o temama koje su ljudima svakodnevne, bliske i razumljive. Vratili su književnost ljudima, ona više nije 'akademska'.

Primjećujem mnogo hrvatskih autorica na Facebooku, pa i ti imaš profil?

Nisam otvorila svoj privatni profil već info stranicu. Nisam točno znala kako to funkcionira, ali bilo mi je lakše napraviti to nego web stranicu. Tu objavljujem sve novosti, kao npr. izdanje knjige, ili gostovanje na 'Zadar čita'. Profil sam otvorila tek kada mi je Facebook naredio da budem sama sebi administrator.

Javljaju li se čitatelji putem Facebooka?

Da, ljudima je zanimljiv takav jedan kontakt s piscem. Osobno nikada nisam imala potrebu poslati piscu čija mi se knjiga sviđa mail, ali sada kada je situacija obrnuta, jako mi je drago, pa možda promijenim naviku i sama počnem slati mailove (smijeh).