Jesmo li spremni za promjene? Ima li nade? Može li kriza biti naša šansa?

Na ova i brojna druga pitanja o Hrvatskoj jučer, danas i sutra pokušao je odgovoriti Velimir Srića, znanstveni savjetnik i redovit profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gostujući profesor na UCLA u SAD-u, konzultant menadžmenta i informatike, autor brojnih knjiga, a posljednja je intrigantnog naslova 'Hrvatska 2020 - jedina moguća budućnost', čija je promocija u Zadru privukla brojne posjetitelje. Iskoristili smo priliku i porazgovarali s čovjekom koji kaže da su promjene moguće, i ne samo to, nudi konkretne razvojne projekte i poticajne primjere.

Od krize do vizije - gdje smo sada?

Da, bio je to naslov moje knjige koja je nastala prije nekih dvadesetak godina, a u 'Hrvatskoj 2020' bavim se tom temom po treći put. Mislim da građani republike Hrvatske jako dobro znaju gdje smo, samo ih više zanima kako iz tih problema izaći. S jedne strane, naši problemi izgledaju brojčano i psihološki dosta duboki, možda je najgore to što je većina ljudi pesimistična i izgubila je nadu, a i javni mediji ne pripomažu u širenju neke nade.

Čovjek koji ponavlja svoje greške nije ništa naučio iz vlastite povijesti. Dakle, prva je knjiga bila 'Od krize do vizije', druga kada sam vodio tim predsjednika Stjepana Mesića za strategiju informatizacije Hrvatske, a ovo je treća takva knjiga.

Treća sreća?

Možda je sazrelo vrijeme za neke takve vizije. Ne zato što Hrvatska takvu viziju nije već iznjedrila, nego, za razliku od europskih zemalja, pa i same Europske unije, o Hrvatskoj nije nitko promišljao za narednih deset godina.

Zamislite da živite život i ne znate gdje ste za pet do deset godina, takav je život bačen. A Hrvatska je u tako teškoj situaciji da ne smije dopustiti da joj se život u narednih deset godina događa, da još dublje potone u dužničku krizu.

Što to imamo, a nismo dovoljno vrednovali?

Generalno rečeno, gospodarski zaostajemo, više nemamo roba, ono malo proizvodnje je uništeno. Od turizma u tri mjeseca ne možemo očekivati mnogo. U svojoj knjizi pokušavam se založiti za to da postoje neke činjenice o Hrvatskoj koje su nevjerojatne - to je zemlja od 1246 otoka, treći smo po kvaliteti vode u Europi, Slavonija može prehraniti trećinu Europe, a zarasla je u korov. Naša obala mogla bi biti turistička meka 8 do 10 mjeseci godišnje. Sve su to strašno neiskorišteni resursi. Nekoliko milijardi eura vrijedna vojna imovina, objekti koji zapušteni leže, neiskorišteni...

... kao, primjerice, ovaj iza vas (op. a. bivši vojni kompleks u ulici Stjepana Radića, iza Gradske knjižnice - budući centar za mlade).

...da, baš sam nedavno razgovarao s dekanom Sveučilišta u Los Angelesu gdje predajem, dobili su sto milijuna eura, i sada ih trebaju iskoristiti, a mogli bi kod nas - uložiti u znanje, u izgradnju sveučilišnog kampusa, mi im samo trebamo ponuditi prostor.

Kako je to moguće provesti?

Zadatak partnerskih sveučilišta bio bi dakle, osigurati investicijski kapital, koji će devastirane objekte pretvoriti u moderne sveučilišne oaze. Zašto se najbolji umovi svijeta ne bi usavršavali kod nas?

Ideje postoje, samo je pitanje tko će stvoriti uvjete da se one realiziraju. Nažalost, kod nas se u svakoj ideji gleda da li se netko u njoj može okoristiti za vlastite interese. Također, naši mladi informatičari su sjajni, osvajaju svjetska priznanja, a i ih ne potičemo dovoljno, kao da nam znanje ne treba. Strana 'industrija znanja' može ih tako lako privući k sebi, a mi tada gubimo.

Poanta razvojnih koncepata jest da se stvore uvjeti za pametne ljude, gdje će oni ostvariti svoj potencijal. Bez znanja nitko neće u nas investirati.