Reality s ovcama, bičevanje, ispijanje urina, rezanje. Može vam se sviđati ono što radi, a može vam biti upitne umjetničke vrijednosti. No, jedno mu ne možete osporiti: Siniša Labrović jedinstvena je pojava u našoj suvremenoj umjetnosti

Siniša, što vas dovodi u Zadar?

Došao sam na poziv prof. Josipa Zankija, održati predavanje u sklopu predmeta koji on drži na povijesti umjetnosti, na Sveučilištu u Zadru. Namjeravao sam napraviti intervju s gospodinom Nikolom Bašićem, ali on je u Splitu na prijemnim ispitima na arhitekturi, pa smo morali odgoditi razgovor kojeg ćemo obaviti u Zagrebu, izgleda da nam je suđena metropolizacija i u ovom slučaju.

Ljudi najčešće poznaju Siništu Labrovića kao slobodnog umjetnika.

Slobodan umjetnik kod nas je već postao pojam u kontradikciji, jer to znači biti vezan uz državu, jer vam država plaća zdravstveno i socijalno osiguranje. Dakle, možemo reći samostalan umjetnik tek kada nam država plati samostalnost i slobodu, a nešto baš i ne vjerujem ni u jedan ni u drugi pojam. Fakti govore da smo u stvari zavisni, a jednim dijelom i ovisni umjetnici.

Čime se bavite u posljednje vrijeme?

Imao sam jednu seriju izložbu, nešto sam malo putovao, slao radove i izlagao skupno i samostalno. Imao sam kolumnu jednom tjedno za Jutarnji list. Radio sam intervjue za treći program Hrvatskog radija. Kombiniram borbu za kruh i... pa, ne bi se moglo reći kod mene borbu za ljepotu, ali, da, recimo: bavim se umjetnošću.

Na kratko ste bili ministar kulture.

Ministar kulture, kao i neke druge funkcije su vječne. Jednom ministar, uvijek ministar. Ja sada jedino mogu biti neki drugi ministar, ili ministar u mirovini. Ali, ja se još uvijek dobro držim. Dok me netko ne zbaci s trona.

Je li što pametno napravio naš novi ministar od kada je na funkciji, mlad je, perspektivan, dobro izgleda..?

Malo toga je moguće. Slažem se s vama, mlad je, zgodan, drag, lijepo izgleda. Onog momenta kada sam išao u Ministarstvo kulture na primopredaju namjeravao sam mu uručiti otkaz, ali sad mi je već to dvojba, jer on ne daje znaka od sebe. Pitanje je što on stvarno može napraviti na toj funkciji. Nije mu to opravdanje, više kao nekakav znak potpune nemoći u svim segmentima, svi su oni najbolji kada ne čine zlo, tj. kada ne čine ništa. Dakle, ministar je najbolji kad ne radi ništa nego kada radi sve krivo.

Po dosadašnjoj praksi, kada se radilo o projektima koji su bili vrlo idealni u svojoj projekciji, sve su to nekako uprljali skandalima, pljačkom, neradom, a da ne govorimo o kriterijima u kulturi. To što napominjem sada je stavljanje smokvinog lista. Posljedice naše cijele kulturne politike jesu imenovanje svetog Botterija Dinija na mjesto ravnatelja Galerije umjetnina u Splitu, ili pak imenovanje Duška Mucala na mjesto ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Naš ministar kulture nije potvrdio Mucalovo imenovanje, a meni je to bilo pomalo smiješno. Već je stvar prošla kroz sva crijeva.

Pamtite li kulturni događaj/djelo koje vas je oduševilo, zbog kojeg ste poželjeli da ste vi autor?

Obično kada bude neka izložba, kažu: 'Nemoj pitati Labrovića', on o svemu ima pozitivno mišljenje. To je posljedica moje nenačitanosti i nesnalaženja. Ustvari ima jako puno projekata koje vidim i poželim da su moji. Kada vidim fotografije Borisa Cvjetanovića, na primjer. Rado bi volio vidjeti cvijet na njegov način. Nastojim se udubiti i u takve stvari, koje nisu u sferi mojih poetika.

Kako komentirate prodor estradnjaka u umjetnosti?

Ah, to je već gotova stvar, ne možemo ništa učiniti.

A možemo li ih iskoristiti?

Možda kao mravi, kao govovalji. Nadam se da mi to sve skupa možemo preraditi Nekako na rubovima toga sistema obitavati, malo ga grickati, tu i tamo napraviti nekakav usjek, neko ogledalo i održavati svijest o tome što jest taj sistem koji uključuje estradu, te ustrajati u kontinuiranoj lošosti i propadanju. To je očito tako suđeno.

Koliko mediji tome pogoduju?

To je politika lakog čitanja. Ono što se može sažeti u 6 rečenica, a povezano je sa šokom ili sl., mediji to vole promovirati, zato sam i ja medijima zanimljiv.

A odgovara vam to?

I odgovara i ne, naprosto to vam je kao plus ili minus, nema tu baš previše dobrog niti lošeg, to vam je pitanje načina kako možemo koristiti medije, ali i njihovo korištenje nas. To je neprestani fight. To da su uništili neke kriterije, te da zapravo kriterija više i nema, to je istina. Nema prave kritike, feljtona, eseja, to je jasno. Čini mi se da i oni pomalo propadaju. To je posljedica uništavanja čitatelja. Gurnuli su u propast zahtjevnije čitateljske forme, pa su dogurali u propast i sebe, doveli su do vlastite zaljuljanosti.

Provocira li vas Zadar u umjetničkom smislu?

U Zadru sam započeo studij, 2 godine sam studirao hrvatski jezik i književnost, Zadar se jako promijenio, ali možda je to tako nama koji dolazimo sa strane. Još uvijek je to isto more, sunce, arhitektura, a i ne vjerujem da se narod nešto promijenio. Zadar je još uvijek prelijep, kakav je bio kad sam živio tu. Dogovaram se s prof. Zankijem, koji će voditi program izložbi u Svetom Donatu na 6 mjeseci, pa se sigurno vidimo opet.