Merita Arslani, Zadranka sa zagrebačkom adresom, nedavno je u lounge baru Garden promovirala svoj prvi roman, 'Anđeli će samo zaspati'. S Meritom smo porazgovarali o čitanju, pisanju, novinarstvu, o tome kako Zadar vidi danas, te može li se živjeti od pisanja.

Merita, kakav je tvoj Zadar danas, kakav je osjećaj vratiti se?

Danas mi je super doći u Zadar. Prije 13 godina kada sam otišla, nije mi bio gušt dolaziti, naprosto zato što nije bilo nikakvih mogućnosti, a u tim godinama uvijek imaš nekakve ambicije, koje pokušavaš ostvariti, ako ne u svom gradu, onda dalje.  Dolazila sam vikendom i na godišnji, još su roditelji bili živi. U posljednje vrijeme uživam dolaziti, Zadar se jako proljepšao. To se posebno dobro vidi kada dolaziš izvana, kad se vraćaš. A i stvarno dosadi taj veliki grad. Spike velikog grada nisu toliko intimne kao spike malog grada. Nakon nekog vremena razgovor sa 150 ljudi dnevno stvarno postane naporan.

 

Baviš se novinarstvom, pa me zanima koliko se promijenio taj svijet kada uspoređujemo situaciju danas i prije desetak godina?

Mediji su skrenuli u čudnom smjeru, kad se gleda u globalu. Bavimo se nekakvim stvarima koje ljude uopće ne zanimaju, ali mi mislimo da ih zanimaju.  Nisam sigurna da ih trebamo u tolikoj mjeri trpati takvim sadržajima. Zabavno je i smiješno čitati o Dikanu i Vlatki, s kim je Diana Čuljak i sl., ali to je dovoljno jednom, ne moramo s tim dosađivati baš svaki dan. Ali vjerojatno je i samo društvo postalo takvo,  pa se mijena događa paralelno s društvom, no možda se mediji mijenjaju pa se društvo prilagođava medijima.  Sve to vidim nekako uzajamno.  Loše je kada trivijalnosti postaju svakodnevno pravilo.

Pa nam se tako i dogodi estradizacija književnosti, imamo 'književne uratke' jedne Vlatke, Nives,...

To je ponovo jedan dokaz da ljudi vole taj voajerizam bez obzira koliko se mi nadali da to nije tako.  Čini mi se da je Nives Celzijus zapravo bila najuspješnija u prvom trenutku, ali kasnije se prodalo vrlo malo.  Brzo se zasitimo lakog štiva.  Jedina osoba koja bi stvarno trebala napisati knjigu o sebi je Clint Eastwood, to je jedina osoba koja o sebi zaista ima nešto reći! Netko tko zaista ima ispunjen život.

Jedno vrlo klasično pitanje: koliko tebe ima u romanu?

O, ima mene dosta. Sigurno nekih 80 do 90 posto, u stavovima, u načinima razmišljanja... kad sam prvi put dala rukopis Miljenku Jergoviću, zatražila sam samo par savjeta.  On mi je dosta pomogao.

Je li knjiga nastala u jednom dahu ili je ipak prošla određeni proces nastanka? Koliko si ostala na početnoj ideji, a koliko je bilo intervencije?

Nije baš nastala u dahu. Miljenko je to čitao dva, tri puta. Prvi draft sam mu predala, bio je OK, rekao mi je da samo nastavim pisati. Nije se uopće miješao. Praktički mi je dao samo par savjeta, nije mijenjao priču, čak mislim da bi poludio da sam dozvolila da mi netko to i sugerira.  On ima dosta stavova oko autorskog integriteta.  Dulje vrijeme nikome nisam rekla da pišem knjigu, a onda sam priznala prijateljicama, pa su odmah krenule sugestije.

Kako si našla vremena za pisanje?

Navečer. Od ponoći do 3, 4 sata.  Knjiga je nastala u vremenskom periodu od oko 2 godine.

 

Obično pisci kažu da se treba potpuno saživjeti s tekstom, s likovima, da bi to bila dobra knjiga. Potpuno se predati samo pisanju.

Znala sam da neću biti baš u prilici isključiti sve ostalo. Novinarstvo je još uvijek posao od kojega živim.  Morala sam raditi, nisam mogla uzeti neplaćeni godišnji odmor od 6 mjeseci, pozdraviti se sa svima i reći: idem na pusti otok napisati knjigu. Voljela bi da se to može.  Novinarstvo je posao koji cijenim i bilo je perioda kad zbog posla nisam mogla ni dodirnuti rukopis. Znalo se dogoditi da po mjesec dana ne napišem ništa.  Prvi odlomak pročitala sam tisuću puta.

Tvoj je roman nastao prije pojave trendovske 'angelologije'?

Da, kad je izašla knjiga Danielle Trussoni, poludjela sam. Pročitala sam je i shvatila da moja knjiga nema veze s tim. To je potpuno druga priča, njezina je knjiga čista mitologija.

Jesi li i ti sanjala roman kao Stephanie Meyer?

Nisam... samo se sjećam jedne noći kad su se anđeli ukazali kao jedna priča.  Prije toga nikad nisam pisala ni pjesme, ni kratke priče. Ali jako volim čitati. Ideja o pisanju knjige držala me neke 4 godine, počela bi, nije mi se sviđalo... jedne noći vraćala sam se s posla, zaključala auto, odjednom me pogodio nekakav bljesak. Zastala sam, to je trajalo sekundu. Meni se tada priča otvorila, kao da sam je znala 100 godina.  Kao neka čakra da se otvorila, sve mi se složilo.

Zašto Zagreb?

Iz čisto tehničkih razloga. Više sam postala upoznata sa zagrebačkim ulicama, pa mi je bilo lakše tako pisati.

Kako u Hrvatskoj živjeti od pisanja?

Na knjigama se ne možeš obogatiti, ali rad u medijima, PR agencijama i sl., od toga se može živjeti.  Na žalost je tako, ali možda to nije ni tako loše. Dođe li do vremena kada se od pisanja bude masno zarađivalo, onda će se pojaviti kojekakvi tekstovi.  Dok se piše iz gušta, nastajat će dobre knjige, pa nije ni loše da se ne može toliko novca zaraditi.

Što voliš čitati u posljednje vrijeme?

Stieg Larsson me oduševio. Njegova trilogija nešto je najbolje što sam čitala u zadnje tri godine.  Volim i Marqueza i Baricca. Ne zanima me new age i popularna psihologija u banalnom smislu, ali recimo, Bruno Šimleša mi je OK autor.  Od ženskih domaćih autora oduševila me Milana Vlaović 'Bomboni od meda'.  Mirjana Dugandžija je također napisala sjajnu knjigu.

Ide li ti na živce kada se u medijima govori o 'boomu ženskih autora', 'ženskoj godini književnosti' i sl.?

Naše društvo strašno voli klišeje.  Deset žena napiše deset sjajnih knjiga i odmah je to događaj godine.  A izašlo ih je 2000 - nije baš da su većina. Bilo mi je to drago čuti, ali ne volim trpanja u ladice. Ako je dobro, dobro je.

Sebe ne vidiš u nikakvoj ladici?

Ne, ja sam samo član Facebooka! Zbilja ne volim te nekakve udruge, društva, grupe... OKsu mi ona društva koja se okupljaju zbog nekog entuzijazma,  a sve ostalo prelazi u klanove.  Ušla sam u taj svijet i vidim kako to funkcionira.  Ljudi iz branše koja ne stoji tako dobro trebali bi se baviti ozbiljnijim problemima.

Prva knjiga je pobrala sjajne kritike, je li to opterećenje za nastavak ili vjetar u leđa?

Problem je kada pisci na prvo mjesto stave kvantitetu, a ne kvalitetu.  Ali recimo, primjer Ante Tomića - njegova nova knjiga i one starije jednako su čitane i danas. To je pokazatelj kvalitetnog štiva.

Imam neke ideje, pa tko zna... svaki dobar roman odmah povlači drugi koji bi trebao biti iste kvalitete.  Uživam o ovome sada.  Javljaju mi se čitatelji, to zaista nisam očekivala. To je baš lijepo i dirljivo, čak su me znali nazivati doma da mi kažu kako im se svidjela knjiga. Neke od poruka koje sam dobila su ono zbog čega se isplatila svaka minuta pisanja!