Jedan od najpoznatijih književnika suvremene hrvatske književnosti, prof. Zoran Ferić, gostovao je kod zadarskog književnog društva 'ZaPis' u Gradskoj knjižnici u Arbanasima. Za eZadar govori o pisanju, bizarnim likovima, reakcijama nakon romana o ljubavi profesora i učenice, te kako pisci mogu (pre)živjeti u Hrvatskoj.

Kakav je tvoj dojam nakon književne večeri sa ZaPis-om?

Iznenadio sam se kako imate lijepo uređenu knjižnicu, a mislim i da bi trebalo biti puno, puno više udruga kao što je ZaPis i da je upravo ova forma jedan od načina da se ukupna pismenost ljudi nekako poveća, da se stvori nekakva čitateljska masa.

Vlastiti interes i potreba za pisanjem, naravno, povlače potrebu za čitanjem i vrednovanjem literature. U Njemačkoj je taj oblik udruživanja građana jako prisutan, do te mjere da mali gradići i sela imaju svoje rezidencije za pisce. To si mogu priuštiti, bogatija su zemlja. U dijalogu s ljudima koji se bave pisanjem i čitanjem zapravo se širi ta potreba čovjek za obraćanjem pisanom tekstu. Kod nas udruge građana su još nekakva manjina. Vi ste avangarda i samo naprijed!

Iako si prvo objavio zbirku priča 'Mišolovka', nekako te lansirala nagrađena zbirka priča 'Anđeo u ofsjadu'. Jesu li za popularnost zaslužni nagrade i struka ili sami čitatelji?

Teško je govoriti o svom talentu. No, sveukupna atmosfera u tadašnjem hrvatskom društvu i kulturi je presudila. Naime, u to vrijeme, izlazimo iz mračnog perioda za proizvodnju književnih tekstova. Dobro se sjećam početka devedesetih. Prestao je izlazio kultni Quorum. Koncept literature i pogleda na svijet afirmiranih osamdesetih, tada se izgubio. Književnost tog razdoblja bila je eksperimentalna, pisana za uži krug čitatelja, za znalce. 90-tih, nakon vakuuma, nastupaju važni autori za našu kulturu, nor. Miljenko Jergović, koji je sa Sarajevskim Malborom afirmirao jedan novi tip proze. Dogodili su nam se disidenti - Ugrešić, Drakulić, Šnajder. Književnost se dignula iz pepela.

 

Potom dolazi do druge faze ratnog pisma. Moja knjiga pojavila se u trenutku uzleta. Koliko god sam bio prijatelj s kvorumašima, poetički im ne pripadam. Važno je spomenuti i percepciju Carverove proze unutar hrvatske proze - to su Tomić, Perišić, rane priče Simića. Čitao sam ih u časopisu 'Plima'.

Nazivaju te bizarnim. Smatraš li se takvim piscem?

Ne. Iako, mogu reći da koketiram s bizarnošću... imam nekakvu potrebu za tim. Volio bi se riješiti toga jer vidim da je to štukatura, ukras. Tome se okrećemo kad nam fali srž. Volio bi se baviti onim što je važno i to ogoliti od štukature, ali one me uvijek prevare.

Svi tvoji likovi su nekako defektni, svi imaju različita oštećenja, mane, čudne situacije...

Nisam njihov odvjetnik, iako imam razumijevanja za njih. S jedne strane mi ih je žao,  s druge bi ih mogao tući jer su takvi, ali ne mislim da su oni hendikepirani. Zbog toga nisu bizarni. Imam 50 godina, i kad se osvrnem oko sebe, pogledam ljude, svoje najbliže, nalazim u njima nešto takvo. Mislim da su to stvari koje su jednostavno karakteristične za ljude, ali s 25 godina toga nisam bio svjestan.  Možda sam trebao? Uzmemo li samo seksualnost ljudi te dobi i njihova iskustva, vidimo da je tu jako puno nečega što bi se moglo nazvati bizarnim. I to je život oko nas.

Poučavaš kreativno pisanje. Preduvjet je talent, ali inzistiraš na vježbi. Kako su koncipirane takve radionice?

Ne postoji recept. Svaki autor mora naći recept samo za sebe - u tom je receptura, ali postoje neke stvari koje se mogu naučiti, kako se strukturira lik. Autor zamišlja likove i treba alate da bi ih stavio u neku vezu, konflikt. Od alata treba uvjerljiv dijalog.

Koliko kradeš likove iz stvarnog života?

Ponekad likovi imaju imena mojih prijatelja, ali osobine nekih drugih ljudi. Tako ih sklapam. Ne, ne privlače me seksualno ljudi u kolicima, ako to može pomisliti čitatelj. Naprosto, život me stavio u situaciju da ih često viđam i pitam se kakav je njihov život. Djevojka iz 'Anđela u ofsajdu', iz priče 'Kalendar životinja', to je djevojka koju sam svakodnevno viđao kada sam išao ocu u bolnicu u Stubičke toplice. Priča 'Anđeo u ofsajdu' kombinirana je od tri različita sprovoda. Imam nešto nekrofilsko u sebi, u smislu pisanja - privlače me te teme. Postoji nešto s čim se čovjek identificira. Identificirao sam se sa smrću vrlo rano i to je dio mog života.

U 'Djeci Patrasa' tematiziraš ljubav profesora i učenice. Znao si da će biti burne reakcije?

To je jedna obična ljubavna priča. Ne smatram da je legitimno spavat s učenicima, ali ako se dogodi neka izvanredna situacija, ljubavna priča od koje se ne može pobjeći... onda je to to.

U kolumnama komentiraš aktualna događanja, je li to uloga pisca?

Kad sam počeo, mislio sam da to piscu ne treba. Ipak, to je dodatni novac i naše su novine pune kolumnista pisaca - odličan način da pisac zaradi svoju plaću koju inače nema. Naša profesija ne postoji. S vremenom vidio sam da je intelektualni angažman pisca nužan. Ne samo u kolumni, nego i ono što je prije 20-tak godina bilo heretično - angažirana književnost, npr. Dežulović, s pjesmama o Lori ili Olja s 'Adio kauboju'.

Koga čitaš od hrvatskih pisaca?

Trenutno čitam Nadu Gašić i čini mi se da je sjajna spisateljica.

Kada je riječ o priznavanju pisaca kao profesije, kako stojimo u Hrvatskoj?

Tu smo jako nisko. Robert Perišić dosta se angažirao oko tog 'sindikalnog pitanja'. Gotovo svi umjetnici u Hrvatskoj mogu živjeti od svog rada, ali pisci ne. To je nakaradna situacija. Filmaši, glumci, plesači, slikari na državnoj su potpori, a one su neusporedive manje. Od toga se ne može normalno živjeti. Ministarstvo je nakon inicijative reagiralo, još za ministra Bože Biškupića, ali sve je to još u pripremi.

Već pet godina radiš na novom romanu u kojem su glavni likovi stariji ljudi, kako je došlo do toga?

To je sasvim logičan razvoj. Prvo tinejdžeri, pa sredovječni ljudi, pa konačno starci (smijeh). Došlo je spontano. Bilo mi je stalo ispričati jednu epsku priču u kojoj bi prikazao cijeli život troje ljudi.  A to možeš samo kada čovjek ostari. Roman će se zvati 'Kalendar Maya' i izlazi na jesen. Nadam se da to neće biti zadnji roman, ponovo me privlači pisanje kratkih priča.