Neprestano radim na svojim nedostacima

Ivan Santini, mladi napadač Zadra, dvadesetdvogodišnjak je koji žari i pali hrvatskom ligom. Sa sedam golova u osam utakmica vodeći je strijelac lige. Njegov nogometni put je počeo u Zadru, zatim kao senior kratko u Zaprešić, dvije godine u Salzburgu, potom kratko Ingolstadt i sad već drugu sezonu trpa za Zadar.

Ivane, zadnja vijest je poraz od Karlovca u kupu. Zadar je ispao. Što je pošlo po zlu?

Primili smo glupo gol. Utakmica se mogla mirno riješiti, moglo se kontrolirati do kraja, ali smo primili taj gol. Ja sam bio na klupi, plan je bio da se odmorim za Zagreb, ali sam ipak morao ući. Na kraju se nismo ni odmorili, ni pobijedili. To je nogomet.

Dvadeset i dvije godine, jedva koja sezona u petama, a već vodeći strijelac lige? Kakav je to osjećaj? 

Osjećaj je odličan. Ali se ne zanosim.

Nitko nije mislio o tome. Nadao si se, normalno, ali plan je uvijek bio ići na faks, a nogomet igrat usput. Studirat nešto u vezi nogometa, DIF ili trenersku školu.

Na kraju je sve krenulo u  dobrom smjeru. Prethodna sezona je dobro prošla, bilo je par dobrih ponuda koje su propale, ali ne žalim za njima. Ovdje mi je lipo, osjećam se kao princ ovdje. Familija mi ovdje, prijatelji, trening mi je dvije minute pješke od kuće.

Ovaj rezultat sigurno ne prolazi nezapažen. Mlad si, stvari će se oko tebe brzo zakuhati. Kako se nosiš s vječnim pričama o ugovorima, transferima, menadžerskim postocima? Nogomet je jednostavna igra kad se igra na terenu, ali najteže utakmice se igraju na stolovima. 

Trebam samo mislit na svoju igru. Da igram što bolje, da radim na svojim nedostacima. Sve ono što se događa van terena, na što ne mogu utjecati, to ostavljam bogu i ljudima koji se s tim bave. Na mogu i ne smijem se opterećivati s tim. Ako budem i na to mislio, neće biti dobro. Moje je da mislim na igru na terenu.

Na Facebooku je osvanula grupa „Trpaj Sante samo trpaj“. Kaže: „Podrška mladom Zadraninu koji trpa mreže u dresu Zadra. Dečku kojem san nije odmah pobjeći za novcem, slavom i ligama petice koje ga ionako čekaju.“ Kako to da ti nije san pobjeći za novcem?

Nisam opterećen svim time. Ne patim za svim tim što te dižu u visine, znam da je to normalno, ali se ne želim zanositi previše s tim. Sve to može brzo i otići. Jedan dan te slave, drugi pljucaju po tebi. Treba to podnijeti.

U životu mi ništa nije bio problem raditi. Prije svega želim uspjeti, ne zbog novaca i zbog slave nego da pomognem obitelji i bližnjima. Ne patim ni za skupim autima, ni za jahtama. Ne treba puno novaca da čovjek bude sretan.

Kako ide Zadru? Rastu li ambicije tvojim dobrim nastupima?

Volio bih da klub ima malo više ambicija. Zadar je peti grad u državi i takav grad zaslužuje više. To je grad u kojem su ljudi uživljeni u sport i poznati su po svojim navijačima. Samo malo fali da se napravi neki rezultat i nastala mi velika euforija.

Okrenuli smo se mladim igračima, to je sigurno dobro za budućnost kluba. Za nešto malo više, ipak treba malo više uložiti, više trenirati i sve malo drukčije posložiti.

Ekipa smo koja ne stvaramo puno šansi. Igram sam u špici, i to je vrlo teško. Četiri igrača usmjere pažnju samo na mene, puno se trošiš, ulaziš u puno duela.

Prijelomni trenutak u karijeri, ali i životu, ti se dogodio u Austriji - nisi mogao igrati zbog ozljede, nisu ti željeli produžiti ugovor, a onda je došla vijest da ti je umro otac.

U Austriji sam naučio cijenit svaku kunu. Mora sam se brinut sam o sebi, nisam zna ni jezik. U dućanu sam mora gledat samo najjeftinije stvari, u takvoj situaciji čovjek nauči cijenit neke stvari.

Tad mi se dogodila tragedija s familijom, upravo u vrijeme kad sam bio ozlijeđen. Završio sam na operaciji i nisu mi produžili ugovor. Tu sam se izgradio. Upoznao boga. Naučio sam cijeniti stvari koje sam prije uzimao zdravo za gotovo.

Tvoj razgovor s bogom na terenu nije prošao nezapažen. Zahvaljuješ mu, moliš ga, pitaš savjete. Tko zabija te golove, ti ili on?

On, tko drugi.

Njemu sam na svemu zahvalan. Želim što bliži bit njemu. U Austriji me bog uronio u sebe. Toga sam svjestan. Kad sam se našao sam tamo, nije me ni išlo, drugi su bili ljubomorni, polako sam upoznavao boga i počeo se moliti i tad sam shvatio neke stvari.

Sad kad si nogometaš uz loptu dolaze i manekenke. Pratiš li klišeje?

Imam ja samo svoju manekenku.

Gdje bi radije: igrao u slaboj ligi ili sjedio u dobroj?

Igrati. Ima vremena za sjedit na klupi.

Domaći uzori?

Šuker mi je bio uzor. Boban i Prosinečki isto. Imao sam 11 godina dok su oni igrali, tad se stvaraju idoli. Tu su i Pršo i Bjelanović. Njih vrlo cijenim kao igrače.

U nogometu si od malih nogu. Brojiš li žrtve sportskog života? Kako je bilo odrastati? Vrijedi li truda?

U disku sam možda bio četiri ili pet puta u životu. Sad nam je izlazak do jedanaest. Dok sam išao u školu imao sam treninge prije nastave. Sve je to trebalo stići. Nema alkohola, ni svih onih vrsta zabave kojima se normalni mladi zabavljaju, svega se odrekneš radi nogometa.

Druga strana je stres. Ma koliko bio dobar, ma koliko se trudio, to ti nekad ništa ne mora značiti.

Živiš za nogomet i onda izgubiš. A kad izgubiš cijeli tjedan ti je nikakav. Al pokušavam to prihvatit, i ne opterećivati se s tim.

Kako je fulati zicer?

Nema gore stvari, nema gore situacije, ne znam ima li što gore u životu. Dođe ti da u zemlju propadneš. Poslije utakmice nemoš oka sklopit. Kad izgubiš svi te podsjećaju na to.

Ali zato kad zabiješ gol, to je osjećaj koji se ne da usporediti s nijednim osjećajem koji sam dosad doživio. Ali kratko traje osjećaj. Dan, dva i opet si gladan golova.

Na kraju znam, ako je njegova volja da ga zabijem, ja ga zabijem, ako nije - ne mogu puno utjecati na to.