Ostalo / Intervjui

"Žene u Domovinskom ratu"

Ivana Haberle: Nikada se ne predajemo, s generalom Gotovinom smo u mislima i molitvi

Ivana Haberle: Nikada se ne predajemo, s generalom Gotovinom smo u mislima i molitvi

Uz brojne aktivnosti, udruga ''Žene u Domovinskom ratu'' povodom 56. rođendana generala Ante Gotovine krenula je s novinom - organiziranjem večeri domoljubne poezije.

Knjiga ''Koracima nade u istinu'', zbirka potresnih svjedočanstava koju su ispisale hrabre majke, sestre, žene, kćeri, pronašla je svoje mjesto u građi koja o Domovinskom ratu progovara iskreno, nepretenciozno, a takva je atmosfera vladala i tijekom književne večeri, kada su žene iz svih krajeva Zadarske županije s nama podijelile svoja intimna razmišljanja uobličena u stihove.

S predsjednicom udruge ''Žene u Domovinskom ratu'' porazgovarali smo o aktivnostima udruge, odnosu generala Gotovine prema inicijativama udruga proizašlih iz Domovinskog rata, te budućoj zbirci otočkih žena.

Udruga je krenula s večerima poezije, dakle, to više nisu prozni uratci, ratne ispovijedi, već nešto sasvim drugačije?

Večer domoljubne poezije na ovakav način po prvi puta održavamo u Gradskoj knjižnici Zadar. Želja nam je podsjetiti ljude da postoje oni kojima rat još traje. Mi žene smo s generalom Gotovinom uvijek u mislima, u molitvi, u molitvi smo s onima koji pate radi nas. Želimo pokazati svoju ljubav i kršćanski duh.

Domoljubna poezija svakako nosi jedan religiozni moment.

Tako je, podsjeća nas na naš postanak i kršćansku tradiciju. A mi smo zemlja koja postoji od stoljeća sedmog. S tim se ne može pohvaliti ni Amerika ni Australija. Imamo razlog biti ponosni, dostojanstveni, njegovati dostojanstvo. Bez obzira na sva ona poniženja koja hrvatski branitelji prolaze svakodnevno, mi žene želimo pokazati ponos i dostojanstvo, jer smo majke, jer rađamo, jer smo nositeljice života, želimo pokazati da i dalje nosimo život. Širit ćemo poruke našoj djeci, ljudima oko sebe, ta iskra života u nama se ne gasi. Nikada se ne predajemo.

Jeste li u kontaktu s obitelji generala Gotovine? Gradonačelnik je nedavno izjavio kako grad Zadar čini sve da im pomogne, kako to komentirate, imate li kakvih saznanja o tome?

Suzdržala bih se od takvih komentara, ali moram priznati da smo mi jednim dijelom u kontaktu s obitelji generala Gotovine. Međutim, zbog velikog pritiska koji njegova obitelj podnosi, sve što radimo želimo raditi diskretno, nenametljivo, ne hvaliti se ničim, već jednostavno raditi mala djela ljubavi. Majka Terezija jednom je kazala kako smo mi na ovome svijetu ne da bi činili velike stvari, nego da bi činili male stvari s velikom ljubavlju.

Radite li na prikupljanju novih ratnih ispovijedi?

Planiramo izdati knjigu sljedeće godine. Bit će to zbirka svjedočanstava žena zadarskih otoka. Radimo na tome, projekt je u punom zamahu, dvadeset svjedočanstava su je spremno. Motoviramo žene i dalje, želimo se proširiti i na udaljenije, zapuštenije otoke. Nastojimo podsjetiti javnost na veliku ulogu koju su otoci imali u ratu, obuhvatit ćemo više toga. Imamo volje, entuzijazma, energije, ali nažalost, nedostaju nam sredstva. Ipak, očekujemo da će knjiga ugledati svjetlo dana barem do sljedećeg rođendana našeg generala. Dakle, na jesen 2012. godine, a najviše bi voljele da general do tada bude na slobodi.

Puno se toga dogodilo od prošle godine kada smo na ovom istom mjestu obilježili Gotovinin rođendan.

Tako je, bili smo tu i prošle i pretprošle godine, izradili smo čestitku koju smo poslali u Haag. Znamo da za generala Gotovinu ima mnogo inicijativa brojnih udruga,  a naša udruga radi s velikim emocijama. Lani je s nama bio gospodin Dilber, njegov prijatelj i suborac, a na telefonu je bio general Gotovina. To nam je bilo jako drago. Ta naša poruka ipak je otišla iz knjižnice. Osjećali smo mu se blizu. Svaki put trudimo se napraviti nešto dobro, plemenito i dostojno njega i njegove žrtve, bez lažne patetike i nepotrebnih suza, već onako kako doliči hrvatskoj ženi - visoko uzdignute glave i bez obzira na sve.

Koliko udruga broji članica i tko je najmlađi?

Imamo 52 članice, a najmlađa sam ja. Najstarijoj članici je 70 godina, ali mi se zaista dobro slažemo, razgovaramo, trudimo se biti podrška jedna drugoj. Mene je eto dopala čast ali i odgovornost da vodim udrugu, ali mislim da će sigurno doći vrijeme kada će to raditi neke druge žene, udruga ima dobre temelje, zahvaljujući našoj dobroj volji i ženama koje su domoljubne i postojane.


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.