U petak ,9.11.2012. u zadarskom Arsenalu očekuje Vas večer komedije. Program počinje u 20 sati, a na programu je životna komedija sarajevskog glumca, dramskog pisca i redatelja, Zijaha Sokolovića - CABAres CABArei.

Način na koji Zijah Sokolović životnu tragediju čovjeka uhvaćenog u svijet novih okolnosti uspijeva uobličiti u komediju, i obrnuto, fascinantan je, a publika u njegovim svakodnevnim "pustolovinama"  prepoznaje zapravo svoj život. Smijeh kojim rezultiraju Zijahove priče tako postaje pročišćenje od životnih nevolja i jada svakodnevice kroz autentično kazališno iskustvo. 

U intervjuu s protagonistom predstave i zaista velikim, svestranim umjetnikom saznali smo pobliže što nas sve očekuje u petak u Arsenalu, što je za njega gluma, čime se bavi kada pronađe slobodnog vremena i još mnogo toga. Na kraju je sve Zadrane i Zadranke osobno pozvao da u petak dođu i u 150 minuta zaborave na vrijeme, prostor, frustracije i brige, a okruže se samo smijehom i pozitivnim  emocijama...

eZd: Vrlo intrigantan naslov! U čemu/kome ste pronašli asocijaciju za njega?

Zijah: CABAres, CABArei... forma kojom sam želio olakšati dušu je kabaretska, kao moguća najbliža forma svakodnevnom životu...res, rei, (f.), latinska riječ koja u sebi nosi značenja, kao: stvar, stanje, okolnost, uzrok, manje, dobro, državna vlast, djelo, čin, priroda, istina, posao, parnica, interes... dakle, pojmovi koji se pojavljuju u krizi srednjih godina.

eZd: Kada ste posljednji put posjetili Zadar?

Zijah: Hmmm, u prošlosti, jer sve što nije danas, tada je bilo... A sad, baš točan datum i nije važan jer svaka prošlost je subjektivna i privatna i državna.

eZd: Kada je zapravo nastala ova predstava i koji će vam nastup po redu biti u petak? Pročitali smo da ste ovu predstavu igrali već više od tisuću puta!

Zijah: Kabare, kao predstava i životna komedija je nastala u periodu 1992. / 93. (premijera u Beču 28. siječnja) kao pritisak okrutne realnost u kojoj, po tko zna koji put u povijesti, ljudi svoj lični život zamjenjuju za državu kao organizaciju sile za pokoravanje naroda u korist vladajuće klase... I naravno, susret s mnogim dragim ljudima koji su prestali ili odustali da izgrađuju brak, koji je, ipak, jedna forma...i tako postali beskrajno tužni...u Zadru igram 1138 . predstavu CABAres, CABArei!

eZd: Kakav je osjećaj toliko puta ponoviti istu predstavu toliko puta? Ima li još uvijek onog istog žara u vama koji je bio prisutan na njezinom početku?

Zijah: Draga moja Karla, i vi ste do sada postavili hiljade pitanja, ustali u hiljade dana, popili na hiljade kafa, ... da li i kod vas nedostaje žara u vašoj svakodnevici? Mislim da čovjek mora sam da potroši svoju mjeru iluzija prije nego ostari... a kada to sazna iz CABAres, CABArei, onda počinje nova forma organizacije starenja, kao kultura življenja.

eZd: Koliko se toga promijenilo od njezinog početka? Je li „životna priča" ondašnjeg i današnjeg Zijaha promijenila svoj „tijek" ili se uvijek držite identične forme?

Zijah: Predstava je "ista" kao i kad je nastala jer to je bio i razlog njenog rođenja. Ako bih mijenjao tekst , onda bi nestao i glavni motiv koji me budio noćima, kao na kraju i sama nastala ljubav prema nekome, recimo ženi. Ljubav mora da ostane ista i da se održava i da se čovjek bori za nju, ali naravno, čovjek STARI i u toj formi VREMENA sve ostaje isto...ha, ha, ha....

eZd: Nedavno su nam u posjeti bili Zuhra i Enes s predstavom "Od E do Z" koju također igraju već mnogo godina, no kažu da je svaki puta drugačija, iako je osnova ista. Također, naglasili kako je čak vrlo važna i publika u datom trenutku jer da i ona odlučuje o (ne)uspješnosti predstave. Je li tako i u Vašem slučaju? Ima li i kod Vas publika značajnu ulogu?

Zijah: Moja predstava je fiksna u svojoj dramaturgiji i redoslijedu slika, i brzina kojom želim da projurim kroz tih 150 minuta je moja lična organizacija ideje. Ja ovo radim, ipak, iz ličnog egoizma, da bih veselo živio, a publika i dolazi u umjetnost iz svog egoizma i tako se "nađemo".

eZd: Kažete da kroz ovaj cabaret dajete neku vrstu razmišljanja o vremenu u kojem živite i o događajima koji su Vam označili veliki dio života. Možete li podijeliti s nama koji su to i što vas je to inspiriralo da ste ih uvrstili u ovu „životnu priču"?

Zijah: Ja sám želim biti umjetnik, a umjetnost u cjelini i nema drugi zadatak nego da ukloni praktično korisne simbole, konvencionalno ili društveno usvojena uopćavanja i napokon, sve što nam zaklanja stvarnost da bi nas dovelo licem u lice pred samu stvarnost.

eZd: Trenutno ste u Beogradu, kako čujemo? Kojim povodom?

- U Beogradu radim na akademiji Umjetnosti kao gostujući profesor na doktorskim studijama s predmetom "Industrija javnih uloga". Igram i u predstavi Ateljea 212, "Pošto pašteta" na tekst Tanje Šljivar i režiji Snježane Trišić. U Beograd sam sletio iz Švedske gdje sam igrao, a u Švedsku sam došao iz Litvanije gdje sam igrao Medvjeda A. P. Čehova s džez triom iz Ljubljane i dobio Grand Prix festivala i nagradu publike kao dvadesetu nagradu za tu "šalu za džez trio i jednog glumca".

eZd: S kojom publikom najbolje komunicirate, odnosno s kojom vam je do sada „kemija" bila najbolja (ako se sjećate)?

Zijah: S onom publikom koja sama dođe u kazalište. Jer, i u državi živiš i u brak ulaziš i u kazalište ideš DOBROVOLJNO. Dakle, kazalište ti je, ipak, nekako najjeftinija varijanta sreće.

eZd: Jeste li oduvijek htjeli biti glumac? Što vas je odvelo na taj put koji Vam je, na kraju, obilježio cjeloživotnu karijeru?

Zijah: Živio sam u socijalizmu, koji mi je ipak dao mogućnost da sám biram - bez stranke, ideologije, religije, recesije, ujedinjenja,  kompromisa, ...bez kalkulacija. Mene je istinski interesiralo zašto je čovjek izmislio oblik dijaloga u kojem sam sa sobom govori o svijetu i svemiru u kojem živi i nestaje.

eZd: Postoji li, pored glume općenito, još neka Vaša skrivena strast? Čime se volite baviti u slobodno vrijeme?

Zijah: Da vam pravo kažem, VOLIM DA ŽIVIM, i to pokušavam sve svoje slobodno vrijeme, a i ono između tog slobodnog.

eZd: Louisa Vinton, koordinatorica UN-a i stalna predstavnica UNDP-a u Hrvatskoj, Vas je ove godine proglasila Ambasadorom dobre volje za toleranciju i nenasilje. Kakav je osjećaj nositi tu počasnu titulu? Ima li kakvih novosti u tom području Vašeg života?

Zijah: Pametna je ta gospođa Louis kada me proglasila za Ambasadora dobre volje UNDP-a. Osnovao sam The/Arto projekt u Austriji, Hrvatskoj, BiH i od Nove godine u Srbiji kao mogućnost da kazališna umjetnost bude u funkciji edukacije u rješavanju složenih društvenih problema kao što je droga, nasilje u obitelji, korupcija i seksualno obrazovanje.

eZd: Osim što volite glumiti (u kazalištu, na filmu), volite li jednako toliko i ići u kazalište, kino? Kako vam se čini današnja domaća kazališna/filmska „ponuda"?

Zijah: Volim svaki oblik umjetnosti da bih svoj san gledao iz nekog drugog ugla.

eZd: Može, za kraj, poruka ili poziv Zadranima i Zadrankama, da se u petak dođu opustiti i zabaviti uz vrhunsku „životnu priču" u klubu Arsenal!

Zijah: Dragi građani Zadra, ako nemate ništa od OBAVEZA koje vas čine frustriranim, a da toga niste svjesni, dođite nam moj/vaš CABAres, CABArei da OSTARIMO ZAJEDNO 150 minuta!