Uvijek sam se derala i morala biti glavna u društvu, radila sam scene, izbacivali su me i iz zbora, odgovara Sandra na pitanje - kako to da je postala operetna pjevačica

Najizvođeniji hrvatski mjuzikl "Jalta, Jalta", skladatelja Alfija Kabilja i libretista Milana Grgića, u obnovljenoj je postavi kazališta "Komedija" u četvrtak 22. studenog, oduševio zadarsku publiku. Dvorana Krešimira Ćosića na Višnjiku bila je popunjena do posljednjeg mjesta, a vrhunska izvedba naših pjevačko-glumačkih zvijezda opravdala je svaka očekivanja!

Sandra Bagarić u ulozi fatalne Nine (ili kako ju je nazvao Amerikanac - „ninđe") naprosto nas je osvojila, kako svojom pojavom i stasom, tako i glasom! Samouvjerena i talentirana, ona je mnogo više od ljupke pojave na sceni; svojim nas je šarmom i koketnom manipulacijom u ulozi Nine Filipovne u potpunosti vodila kroz priču i dovela do njezinog sretnog završetka.

No, što se u njezinom životu, osim „Jalte, Jalte" trenutno događa? Kako uspijeva sve izvršiti sve obveze u privatnom i poslovnom životu te kako doživljava svoj životni poziv, saznali smo u kratkom razgovoru s vedrom i uvijek nasmijanom primadonom, Sandrom Bagarić.

eZd: Nakon višegodišnjih pregovora, napokon ste s „Jaltom" došli u Zadar. Kakvi su dojmovi?

Sandra: Pa moram vam reći da, koliko smo bili oduševljeni što ćemo napokon nastupati u toj „čuvenoj peki", isto tako nas je bilo i strah kako će se akustika i scena „snaći" u tom ogromnom prostoru. Bilo je tu dosta prilagodbi i od strane nas ali i tehnike, ali nadam se da smo sve to profesionalno odradili te da je publika u konačnici bila zadovoljna viđenim. Dvorana na Višnjiku istovremeno je i čast, ali i jako veliki zalogaj. Ne može svatko, niti svakakav event, zadovoljiti njezine „prohtjeve"...

eZd: Koliko često nastupate u Zadru?

Sandra: U Zadru sam već imala priliku nastupati u nekoliko navrata i moram reći da sam svaki put bila jako dobro prihvaćena. U HNK Zadar sam nastupila s predstavama „Grofica Marica" i „Mala Floramye". Zatim sam s kolegicom Martinom Tomčić prije 3 godine nastupala ispred crkve Sv. Donata gdje smo održale veliki koncert „Bel Canto" koji zaista bio jako posjećen. Također, u par sam navrata nastupala i na nekim manjim eventićima. Dođem ja vama često u Zadar...

eZd: Što za vas znači imati alternacije? Kako funkcionirate Renata Sabljak, Danijela Pintarić i vi?

Sandra: Imamo tri Nine Filipovne pa se raspoređujemo. Moram reći da sam jako sretna da imamo alternacije i smatram da je to zaista jedna zdrava konkurencija. Gospođa Sanda Langerholz, koja je prva utjelovila lik Nine Filipovne, uvijek će za mene biti prva i „velika". Mi smo ostale na osnovu njenog predloška izgradile svoj lik. Ona je bila sama, nije imala alternaciju i moram priznati da odraditi 500 predstava sama i proći ih sam na svojim leđima (i bolestan i u svakakvim drugim teškim uvjetima) nije mala stvar i stvarno joj skidam kapu. Mi s alternacijama se uvijek možemo dogovoriti.

eZd: Kako je biti dio ove legendarne predstave, najdugovječnijeg mjuzikla u Hrvatskoj?

Sandra: Ja sam zaista profitirala u ovoj predstavi. U svakom pogledu - i glumački i pjevački. Tko prati moj rad, zna da sam ja prvenstveno operetna pjevačica, Kalman Straus je moj kompozitor i „uz njega" se najbolje osjećam. Na nagovor Vlade Štefančića koji je otac ove predstave i koji je režirao i njenu prvu podjelu, okupio je nas novu podstavu koja je sastavljena od miš-maš starije i novije generacije.

Mi „mlađi" smo sretni što možemo učiti od starijih i iskusnijih. On je vjerovao da ja to mogu. Moram priznati da sam bila malo skeptična s obzirom da mi je ovo prva muškobanjasta uloga, tzv. uloga u hlačama. Do sada sam uvijek igrala uloge kurtizana, zavodnica, ... dosta koloratura. U ovo sam ušla s dosta velikom znatiželjom, ali i izazovom. U prvom činu moram biti jako ozbiljna i stroga; tu trojicu muškića treba držati pod kontrolom. Oni su beskrajno simpatični i odmah čim se pojave na sceni osvoje simpatije publike. Ja tek u drugom činu pokažem jednu vrstu koketnosti koja također osvoji simpatije. Malo mi je ispočetka bilo teško, ali sada se već lakše „ufuravam" u lik.

Jako volim ovu predstavu. Već smo ih kao nova postava odigrali oko 130 puta, a još uvijek se traži karta više i pune se kazališta. Alfiju Kabilju beskrajno hvala na songu „Neka cijeli ovaj svijet sja u suncu" koji je zaista himna dobrote, nade, vjere u bolje sutra i u prijateljstvo. Postigla se jedna predivna sinergija između publike i nas na sceni, vjera u nešto dobro, ozarena lica koja taj song potakne ... Svaki svoj koncert ja osobno završavam tim songom i zaista mu velika hvala na tome.

eZd: Što mislite da je ključno za toliku popularnost i dugovječnost ovog mjuzikla?

Sandra: Mislim da je ta podjela svijeta nekako svevremenska. Ako tome dodamo tri smiješna i urnebesno komična lika, idealizaciju male zelene livade na kojoj su leptiri, sjaj, trava i miris cvijeća... Nije li to za čim mi svi nekako težimo?

I songovi su također razlog njezine dugovječnosti. Oni su revijalni, nižu se jedan za drugim, ljudi ih sve imaju nekako „u uhu", prepoznatljivi su. „Jalta, Jalta" je poput malog festivala mjuzikla, jedan song je ljepši od drugog, vrlo su pitki i prihvatljivi. Riječ je o beskrajno slatkoj predstavi nakon koje su svi stvarno sretni.

eZd: Kako je surađivati s Đanijem?

Sandra: Đani, ja i naše obitelji već smo dugogodišnji prijatelji. Idemo zajedno na ljetovanja/zimovanja, klinci nam zajedno rastu. Upravo moj klinac i njegova kćer glume u Đanijevom spotu tako da su jako sretni. Đani je dosad sa mnom igrao u mnogim operetama: i muževe, i ljubavnike, prijatelje, neprijatelje... Bili smo zaista u svim kombinacijama. No, moram priznati da više od Đanija volim njegovu suprugu Neli. Iza Đanija stoji jedna sposobna, jaka i prekrasna žena.

eZd: Uvijek ste tako vesela. Kako to uspijevate?

Sandra: Uuuh, znam ja biti i strašna, vjerujte mi. Ali onda je to jako veliki šok za sve. Obično su navikli da se iza ovog bambi simpatičnog lica krije jedna fina curica, koja je operetni tip i vjeruje u ljubav... I zaista se trudim biti optimistična i vesela. Nekako je sve lakše kada si dobre volje, pa makar i ako se ne osjećaš najbolje, čim kreneš širiti pozitivnu energiju, nekako ti se vrati trostruko. Ali isto tako, kada sam loše volje, jako me ružno gledati (kaže uz smijeh). Znaju me izbaciti iz takta i djeca, i muž, i posao,... svakodnevne stvari kao i sve ostale ljude. Također, kratko fitiljna sam, jako brzo planem, ali opet znam reći oprosti, i brzo me prođe. Kažu da sam dobar karakter.

eZd: Jeste li oduvijek htjela biti operetna pjevačica? Kako ste odabrali taj životni put?

Sandra: Uvijek sam se derala i morala biti glavna, radila scene u društvu, izbacivali su me iz zbora (smijeh). Svirala sam klavir i flautu, ali mi nisu pružali toliko mogućnosti za igru i interpretaciju. Kada me ljudi pitaju kako to da volim pjevanje, ja im odgovorim: Kako neću voljeti pjevanje? Doma pereš, peglaš, čistiš, spremaš,... a kada pjevaš, otputuješ u neki drugi svijet. Na pozornici si lijep, obožavan, našminkan,... Kada dođem prije predstave u svlačionicu i vidim to svoje umorno lice, tabulu rasu, a onda kada se ugledam našminkanih usana, očiju, zarumenjenih obraza,... To je jedan mali bijeg u nestvarni svijet u kojem nemamo problema i kredita, svi smo divni i krasni, volimo se. Mi umjetnici i glumci smo zaista božja djeca.

Naravno, postoje trenuci i kada smo indisponirani zbog zdravstvenih i inih problema. Ja kada kažem da je moj glas moja kancelarija - zaista mislim tako. I onda nije lako; publika je platila kartu i ne zanima ju imaš li upalu sinusa, je li ti netko od obitelji bolestan, je li preminuo i sl., ... Sve u svemu, to je jedan bijeg, odlazak pod oblake... Beskrajna igra i transformacija uloga i karaktera. Kroz ovaj poziv sam promijenila cijeli dijapazon svog karaktera (od carice i zavodnice do siromaha i glupaste djevojke). Ukoliko sam iole imala kompleksa, a nisam, kroz scenu sam ih se definitivno riješila.

eZd: Kako održavate svoj glas „vitkim"? Je li istina ono za sirovo jaje i da konzumacija sirovog jaja pospješuje oporavak glasnica?

Sandra: Ma ne. Mislim, možda netko to i radi, to su neke priče koje kruže. Međutim, ja za dobar glas mogu zahvaliti samo zdravim genima. Zaista sve ide iz glave, i zdrave naravi, ništa ekstra. Kada ima jako puno posla, jedino što može oporaviti umoran glas je malo više sna, ako uspijem uza sve obveze koje uz posao imam i kod kuće. Osim što sam primadona, ja sam i „primadoma" jer kada odradim predstavu, vraćam se istu večer u Zagreb, bilo to u 24.00 sata ili 03 ujutro. Ustajem se u 06.30 ujutro, vodim djecu u školu i ne pitaju oni je li mama došla kasno, je li se naspavala. Trebaju me i to je to. Kada bih morala birati između primadone i primadome, ovaj obiteljski tradicionalni dio mene kao jedne male bosanske žene ipak je na prvom mjestu. Tek onda slijedi ovaj razigrani...

eZd: Osim „Jalte, Jalte", na kojim još projektima radite? Kakvi su vam daljnji planovi?

Sandra: Imam dosta projekata uz „Jaltu, Jaltu". Sada slijede božićni „eventići", nema ih tako puno kao prijašnjih godina, ali ima ih za popuniti kućnu blagajnu. Moj suprug je moj vjerni pratitelj, kako u životu tako i na sceni. S Martinom Tomčić imam nekoliko koncerata s našim „Bel Cantom", ići ćemo i u Beč, u Novu godinu ulazimo u zagrebačkom HNK-u s tamburaškim orkestrom i orkestrom HRT-a, a Staru ispraćamo u kazalištu Komedija s jednim homageom Kalmana Strausa i Franza Lehara.

Održat ćemo oko pet koncerata u kojima će biti od svega pomalo - najinteresantnije od ta dva skladatelja. Odradit ću i dosta humanitarnih koncerata i evenata. A čujte, Bog dao glas, pa moram i ja nešto za njega i učiniti!