Maja Klarić je putopjesnikinja koja je na svoj pjesnički put krenula iz Šibenika i dosad proputovala većinu Europe, te zagrizla u Aziju i Južnu Ameriku. Objavljivala je poeziju i kraću prozu u novinama i časopisima Zarez, Quorum, Knjigomat i Poezija.

Zastupljena u antologijama "Erato 2004." (Zagreb), "Rukopisi 32" (Pančevo), "Ja sam priča" (Banja Luka), "Sea of Words" (Barcelona) i "Castello di Duino" (Trst). Dobitnica je više nagrada za poeziju uključujući i najnoviju nagradu za poeziju na natječaju "Ulaznica 2012" (Zrenjanin).

Razgovaramo povodom objavljivanja njene najnovije knjige putopisne poezije "Život u ruksaku" (AGM, 2012).

Majo, nemoguće je pronaći neki zapis o tebi, a da velikim blještavim slovima nisi etiketirana kao putopjesnikinja? Ovo je toliko uzelo maha da se počelo koristiti i u drugim kontekstima. Je li putopjesništvo žanr?

Maja: Ma nisu to velika blještava slova već jednostavno jedna neobična, nova riječ koja se ljudima svidjela i koju su preuzeli kako bi lakše opisali taj spoj putopisnoga teksta i poezije, tu kombinaciju žanrova prije nego žanr kao takav... Barem zasad.

Tvoje su pjesme objavljene na puno mjesta i dobitnica si mnogih nagrada. Tko je više kilometara odradio, ti ili tvoje pjesme?

Maja: Definitivno pjesme! One su prešle kilometre koje ja ne mogu ni zamisliti, stigle najprije do mene, otamo odakle već pjesme stižu, prohujale mi kroz glavu, ostavile trag na papiru i otputovale dalje, do krajeva u kojima još nisam bila, ali ih želim vidjeti, do krajolika o kojima tek sanjam. Osim toga, među nagradama koje si spomenuo svakako ima i dodjela na kojima nisam mogla sudjelovati,primjerice na Cipru u sklopu projekta „Writers' Chain“, moja kratka priča, pak, jest.

Znači tvoje pisanje nije uvijek samo posljedica putovanja, već je često i sam poticatelj putovanja? Mnoga si mjesta posjetila upravo zbog nagrada koje je tvoja poezija i proza osvojila, posljednja od kojih je treća nagrada za poeziju na natječaju Ulaznica 2012. iz Zrenjanina. Kako znamo današnje financijske neprilike spisateljske profesije, pisci jedva da išta mogu zaraditi od pisanja, moram pitati: mogu li bar putovati?

Maja: Istina je da se isključivo od pisanja živi teško, gotovo nikako. No, postoje načini da se tome barem donekle doskoči, da se od pisanja ipak nešto „dobije“, ako ništa drugo onda barem da ostanemo na pozitivnoj nuli! 2008. godine pozvana sam u Trst gdje je moja pjesma nagrađena na međunarodnom pjesničkom natjecanju „Castello di Duino“. Otada sam počela istraživati načine kako putovati s poezijom te se prijavljivala na brojna natjecanja, forume i festivale. Kao i u drugim stvarima u životu, ne upali svaki put, ali treba biti uporan i ustrajati u namjeri, pisati i slati to u svijet. Tako me poezija odvela u Španjolsku, u Italiju, naposljetku i u Brazil, zahvaljujući stipendiji za umjetnike koju dodjeljuje UNESCO svake godine. Provela sam puna dva mjeseca na otoku Itaparica nasuprot Salvadora s umjetnicima iz raznih dijelova svijeta – Afganistana, Bocvane i Južne Koreje, koji su također bili nagrađeni. Tijekom tog boravka, nastala je nova zbirka poezije „Quinta Pitanga“, koja bi trebala izići već ove godine, kao još jedan od brojnih dokaza koliko su isprepleteni poezija i putovanja.

Kako se živi u ruksaku? Koliko stvari doista stane u ruksak? S koliko pari čarapa putuješ? Koliko mjesta u tom ruksaku otpada na poeziju?

Maja: Ponekad mi se čini da sve u ruksaku otpada na poeziju – zbirke koje nosim sa sobom kao literaturu za vlak ili autobus, bilježnice, dnevnike, razna pisala... pa se zna da dogoditi da zbog toga zaboravim nešto uistinu bitno, primjerice vreću za spavanje na kampiranju na Kamenjaku, ili tenisice za spuštanje do Lubenica! No, ako se dobro spakiram, stane dosta stvari, i više nego je dovoljno za komfor. Važno je moći si stvoriti dom daleko od doma, a to se može i sa svega dva para čarapa.

Ljudi s putovanja najčešće donose fotografije i nepotrebne preskupe suvenire. Ti se vraćaš s pjesmama. Besmisleno je pitati: što je vrijednije, no zanima me fotografiraš li ipak? Kupuješ li svejedno suvenire?

Maja: Ne fotografiram, gotovo nikad. No, to je isključivo zato jer najčešće putujem s mlađom sestrom Dijanom koja je fotografkinja i koja strpljivo bilježi krajeve kojima putujemo. Po povratku nerijetko znamo organizirati večeri putopisne poezije, otvoriti kakvu izložbicu putopisnih fotografija ili, pak, iskombinirati to dvoje. Pod imenom „Fotopoetika“ pokrenule smo sad već višegodišnji projekt u kojem kombiniramo te naše strasti – poeziju, fotografiju i putovanja, te izrađujemo razglednice, postere, bookmarkere, bedževe i druge predmete na tu temu skitanja svijetom. Suvenire kupim tu i tamo, ako me nešto doista privuče i podsjeti na neku osobu, onda ne mogu odoljeti, a da mu/joj baš to ne donesem...

Dojma sam da se tvoja poezija puno više bavi samom filozofijom putovanja, nego samim putovanjem. Ponekad te više fasciniraju sama ideja i posljedica putovanja nego mjesto na koje si došla. Je li ti „otići“ važnije od „stići“?

Maja: Dobro si ti to zamijetio... Iskreno, čini mi se da je važnije otići, smjestiti se na neke druge koordinate, odmaknuti se od svakodnevnog ako te ono prestalo inspirirati, potražiti nadahnuće negdje drugdje, kretati se... No, i stići je važno, kako na destinaciju tako i doma, nakon svega... Osim fascinacije novim, divnih krajolika, uličica, neočekivanih pustolovina, uzbuđenja otkrivanja, volim i druge osjećaje koje prate putovanje – euforiju pred polazak, pakiranje, slatki stres, Reisefieber, melankoliju povratka, odnose s ljudima, one koje vodimo i one koje ostavljamo... Svaki taj dio putovanja je podjednako bitan i može nadahnuti kakav stih.

Organiziraš i vodiš međunarodni Festival aktivističke poezije Art Attack u Zagrebu. Što je to aktivistička poezija? Može li putopisna poezija biti aktivistička?

Maja: Aktivistička poezija jest angažirana poezija, društveno osjetljiva književnost, tako reći „probuđena“ poezija, način da pokušamo postići promjenu u svijetu koji nas okružuje. Pjesnici i pjesnikinje iz raznih dijelova svijeta to pokušavaju već četiri godine, koliko već traje „Art Attack“. Natječaj za peto izdanje uskoro bi trebao biti raspisan, a može ga se naći na stranicama bloga Udruge „Manifest“. Smatram da bi i putopisna poezija mogla biti aktivistička, itekako! Ima toliko krajeva na svijetu na koje valja obratiti pažnju, toliko ljudi o kojima bi trebalo progovoriti ako se već njihov vlastiti glas ne čuje dovoljno. Svijet je ogroman i kompliciran, ima u njemu tema, motiva i problematike koliko hoćeš!

Jasno je da se umjetnici imaju pravo baviti se različitim aspektima života, ipak je angažiranost često isticana odlika umjetničkog djela. Zanima me tvoj stav, moraju li umjetnici biti angažirani ili im je dozvoljeno i baviti se vlastitim stanjima? Vrijedi li angažirana poezija više?

Maja: Naravno da ne moraju biti angažirani, ili isključivo angažirani, dozvoljeno je baviti se vlastitim stanjima, vlastitim viđenjima sebe i drugih, okolinom, susretima, svime... Na kraju krajeva, što je danas uopće tabu, ima li ga uopće? Angažirana poezija vrijedi, ali nije ju nimalo lako napisati. Na Art Attacku redovito zaprimamo radove čija je estetska kvaliteta upitna, radove koji su iz književnosti skliznuli u čisti aktivizam i tako izgubili bitnu dimenziju umjetničkog. Mislim da je najveći problem taj što autori namjerno nastoje biti angažirani i tako „zaglibe“ u propagandnu umjesto da shvate da je angažiranost moguća u svemu, suptilno, nenapadno, između redaka.

Uskoro dolaziš u Zadar čitati nam pjesme iz nove zbirke. Prvo me zanima, za osobu koja je proputovala cijeli svijet, a sad u Zadar dolazi iz Šibenika – da li je i to putovanje? I ono što me još više zanima: hoćeš li ponijeti ruksak?

Maja: Naravno da je i to putovanje, ta mala udaljenost od Šibenika do Zadra čini mi se avanturom naročito onda kad se sjetim svoje loše navike da putujem što dalje i dalje, a svoj vlastiti kraj vrlo slabo istražujem. Putovanje može biti sve, krug po vlastitoj sobi, listanje starih dnevnika i zapisa, hod po vlastitim mislima. Putujemo i kad ne uskačemo u vlakove i autobuse, putujemo i kad hodamo od točke A do točke B, samo ako dobro otvorimo oči.

Maja Klarić dolazi u Zadar 7.1.2013. gdje će u 18:00 u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar održati multimedijalni poetski spektakl! Sve ljubitelje stiha i/ili puta pod nogama pozivamo u Gradsku knjižnicu!