Iza nas je Avvantura film festival i ostaje nam osjećaj svojevrsne praznine jer se ljeto na neki način transformira u jesen i ugodan ljetni povjetarac poprima hladnije tonove. Osmijeh se pretvara u grč na licu i ostaju samo sjećanja. Kako bi nam ovogodišnje izdanje festivala i dalje ostalo u sjećanju, spomenut će ljude koji nisu dobili dovoljno medijske pažnje unatoč njihovoj talentiranosti.

Ovom prilikom ću podijeliti s vama djelić razgovora s hrabrim autorima filma 'La Jungla Interior', Juanom Perezom i Galom Perez Inestom koji su svojim smjelim pristupom kod određenog dijela malobrojne (nažalost) publike izazvali šok i nevjericu.

 

Gala, Juan, možete li čitateljima za početak ukratko objasniti ideju filma?

Juan: Pa...ukratko rečeno mogli bi reći da je to priča o utvrđivanju očinstva na intiman način tijekom trudnoće, mada bi istaknuo da je glavna okupacija priče pojam distance. 

Kako ste došli na ideju da 'kućni' film koncipirate u dugometražni igrani uradak?  

Juan: Željeli smo prikazati refleksiju granice između pravog života i umjetnosti. Uhvatiti taj moment, tu često oku nevidljivu i od većine ljudi zanemarivu granicu. Htjeli smo gledateljima demonstrirati distancu između kamere (gledatelja) i objekta. Snimio sam tijekom Galine trudnoće samo 7 traka i kamera je bila uključena isključivo onog momenta kad sam osjetio da trebam uhvatiti te promjene, tu distancu koja se stvarala. Kada smo pregledavali snimke, učinilo nam se da smo spontano odgvorili na ta pitanja te smo iz svega odlučili napraviti film.

Tko vam je pomogao u fazi produkcije i kakvi su vaši budući planovi s filmom?

Juan: Započeli smo s projektom sami o vlastitom trošku uz dozvolu TV kuća za koje sam radio dokumentarce o dopuštenju korištenja određenog materijala, no zapeli smo negdje u sredini procesa. Tijekom jedne zabave sreo sam velikog Luisa Miñarra (op.a.producentska legenda španjolskog nezavisnog filma) kojem sam ukratko opisao svoj projekt, na što je on ekspresno reagirao odgovorom - Pošalji mi što imaš! Nakon samo 5 minuta odgledanog materijala, nazvao me i rekao - Dođi u Barcelonu da to završimo. I sad smo tu (smijeh). Što se tiče daljnjih planova, moram kao prvo naglasiti da nam je velika čast što smo premijeru našeg filma dočekali upravo tu u Zadru. Pozvani smo na festival u Beču a potom u Sevillu.

Prisustvovali ste premijeri, jeste li očekivali takve podijeljene reakcije publike na scene golotinje ili primjerice provokativnu scenu ejakulacije?  

Gala: Mislim da je publika reagirala očekivano. Određene predrasude u društvu su i dalje prisutne, no nama nije bilo neugodno. Moram samo istaknuti da smo na kraju imali nekoliko verzija filma koje su bile još i 'škakljivije,' no bojimo se da bi u tim verzijama publika bila ometena nekim prizorima, što bi ih na kraju samo odvratilo od priče. Moje tijelo je u ovom filmu u svrsi objekta i kao takvo služi kao model za dobre i lijepe stvari, kao i one nazovimo tako ružne, koje su također sastavni dio života. Malo tko se želi odvažiti prikazati potpuno sve, no smatramo da je u ovom slučaju takav pristup bio bitan za samu ideju i poruku. Uskoro će i naše obitelji pogledati film, no kroz razgovor smo ih pripremili na to ili se barem nadamo da jesmo (smijeh).

Koje scene u filmu su dosnimavane i kako ste ih ukomponirali u vaše kućne snimke?

Juan: Izuzev materijala iz spomenutih dokumentaraca, točnije, nekorištenih prizora, tu je svakako kontroverzna scena ejakulacije koja je ključna kao metafora prevare i obmane, odnosno tu je još i scena rušenja zgrade koja je oslikavala nestabilnost veze.

Recite nam još za kraj, što sve možemo očekivati od vas? 

Gala: Nastavit ćemo promovirati film po festivalima, a potom će Juan započeti snimanje dokumentarca o jednom španjolskom slikaru, dok ću se ja malo vratiti sviranju i predavanju glazbe (op.a. Gala inače izvrsno svira violinu). Kasnije? Pa....imamo još hrpu ideja, no s vremenom ćemo sve iskristalizirati.