Andrea Pisac Freškura spisateljica je s dvije knjige priča iza sebe i nedavno objavljenim prvim romanom Hakirana Kiti.

Andrea živi u Londonu gdje istražuje antropologiju književnosti na GoldsmithsCollege, University of London, gdje se bavi temom povjerenja i priče.

Povod za razgovor je njeno gostovanje u Zadru, a tema razgovora je ispletena iz teme njenog predavanja koje je u petak održala na SF weeku, te se nadovezuje na temu njenog romana o istočnoeuropskoj književnici koja, i sama zapletena u ljubavi, piše doktorat iz antropologije.

Gostuješ na zadarskom SF weeku s predavanjem „Spoj nespojivog? Znanost u krevetu i ljubav kao znanstvena metoda". To je i tema koja se provlači kroz tvoj roman Hakirana Kiti. O čemu se radi? Ima li ljubav znanstvenog potencijala i u drugim znanstvenim disciplinama osim antropologije?

Kao što ćemo razgovarati u petak, spoj ljubavi i znanosti nije samo tema Hakirane Kiti, već i njena metodologija: način pristupanja ovim dvjema domenama koje se obično doživljavaju kao posve odvojene, a često i suprotne.

Ono o čemu najviše govorim u romanu je važnost otkrivanja što se nalazi izvan okvira službenih znanstvenih rezultata. Što je to što ne vidimo, što nam izmiče iz kadra?

Primjerice, kada čitamo znanstveni članak, knjigu ili se služimo nekom opće prihvaćenom teorijom, obično nas zanima što tekst govori. Zaboravljamo kako je tekst nastao. Tko su ti ljudi, u kakvim su ga uvjetima pisali, koji su ih osobni razlozi nagnali na takvo primišljanje, i naposlijetku: koje su emotivne 'drame' njihovi pokretači.

U dokumentarnom filmu o francuskom filozofu Jacquesu Derridi (Kirby Dick i Amz Ziering Kofman, 2002) Derrida ističe važnost biografskih podataka znanstvenika. O znanstvenicima obično znamo kada su se rodili, što su napisali i kada su umrli. Derrida, kada ga redatelji pitaju što je još važno znati o velikim umovima, odgovara: nešto o njihovom seksualnom životu. Time ne misli na banalne i/ili senzacionalističke ljubavne detalje, već upravo upućuje na subjektivnu i neizbježno emotivnu podlogu svakog velikog otkrića.

U Hakiranoj Kiti kažem: 'I znanstvenici su samo ljudi: umorni ljudi koji vjerojatno manje erotski blude od ostalih.' Tu se dakako i poigravam stereotipom da su znanstvenici sterilni umovi koji nisu u stanju osjetiti svu paletu ljudskih osjećaja.

Seksualnost je plodno područje za istraživanje u kojoj smo mjeri podložni silama i životnim utjecajima nad kojima nemamo nikakve kontrole. U seksualnosti, u najintimnijim previranjima, nitko ne ostaje hladne glave. Spoj subjektivnosti i objektivnosti nije kolaž u kojem boje ostaju vidljivo odvojene, već akvarel u kojem se sve miješa.

Hakirana Kiti govori o tome da se znanstvene teorije mogu upotrijebiti u ljubavnom odnosu, ali i obrnuto: da ljubavno sazrijevanje, pa i ljubavna potonuća, izravno utječu na naše mentalne kapacitete. To je zaista posve neodvojivo.

Antropologija je možda zahvalnija od ostalih znanosti za istraživanje ove teme jer je sama po sebi samorefleksivna i tjera znanstvenika da stalno propituje svoju uvjetovanost. Ali i prirodne znanosti su nam podarile slične uvide. Cijela teorija relativnosti zasniva se na polazištu da se sve mijenja s obzirom na perspektivu iz koje promatramo neki fenomen. Sve dakle ovisi o tome tko i kako gleda, ne samo što se gleda.

Tvoj književni rad teško da je žanrovski određen, ipak Hakirana Kiti sadrži određeni SF koncept, makar već i u samoj definiciji pojma, Kiti jest vrlo doslovno Science Fiction - Znanstvena Fikcija. Kako doživljavaš problematiku virtualizacije života, seljenje (ili širenje) osobnog identiteta u svoj računali profil i probleme privatnog prostora koje informatizacija društva donosi?

Opet ću se vratiti na pitanje perspektive. To je već postala mantra Hakirane Kiti. Virtualizacija života nije sama po sebi ni dobra ni loša. Ovisno o tome kako i u koju svrhu koristimo modernu tehnologiju, ona može donijeti ili super liberalizaciju ili pak novu vrstu okova.

Internet nam je omogućio neviđenu povezanost, dostupnost informacija i demokratizaciju glasova. Zbog tih razloga i ja danas mogu imati ovakav lifestyle: da živim u Hrvatskoj a radim u Londonu. S nekoliko klikova dostupni su mi akademski članci pohranjeni u bogatim arhivima Britanske biblioteke. S druge strane, da bi ti klikovi bili uspješni, moram imati valjani username i password. Dakle ta prvobitna demokracija za sobom donosi stvaranje novih sustava moći, koji opet djeluju tako da neke uključuju a druge isključuju. Internet je duboko neravnopravan medij.

U knjizi 'The World is Flat' Thomas Friedman govori o pozitivnim rezultatima globalizacije: o dostupnosti informacijama. Međutim, kad se uzme u obzir vrlo mali postotak ljudi na svijetu koji imaju dovoljno novaca za kompjutor i internet, postaje jasna ta nova vrsta diskriminacije.

Priča o Facebooku i ostalim načinima praćenja naših privatnih života velik je problem. Hakerski dio mog romana govori upravo o tome. Tu ne mislim na hakere koji su našli Kitin rukopis već na Službu koja je spriječila njegovo objavljivanje: dakle na moć sustava koji sve prati pa onda isključuje ono što je za njega potencijalno subverzivno.

Razvoj tehnologije nije apolitičan! Neki se izumi plasiraju kao oslobađajući, kao nešto što će poboljšati kvalitetu naših života, ali oni se jednako tako mogu koristiti za naše ograničavanje.

Dosezi nuklearne fizike u svrhu ratovanja jasan su dokaz da znanost prije svega mora biti etična. Ista je stvar i s modernom internetskom tehnologijom. Dok god smo svjesni da nam ona nešto daje a nešto oduzima, imamo koliki toliki izbor.

Ako mene pitaš za Facebook, reći ću ti da ga koristim. I koliko god su mi jasne implikacije nadzora pomoću Facebooka, trenutno me više plaši korporatizacija znanosti: način na koji se znanost instrumentalizira i stavlja u službu male grupe ljudi koji vladaju svijetom. Dobri su primjeri farmaceutska industrija ili industrija hrane. Virtualna kontrola znanstvenika o kojoj govorim u romanu je, nadam se, još uvijek SF. Ipak, princip kontrole je isti.

Već deset godina živiš u Londonu, objavila si i znanstvene radove na engleskom jeziku, ipak, za književni rad si izabrala hrvatski, svjesno time smanjujući tržište i, bar inicijalno, doseg djela. Kako izgleda hrvatska književnost iz Londona i možeš li povući paralele s aktualnom britanskom scenom?

Vraćam se na temu kontrole. Osnovna je razlika između britanske i hrvatske književne scene količina profita, ne nužno kvaliteta pisanja.

U Hrvatskoj su izdavači još uvijek potpomognuti od Ministarstva kulture. Knjige se još uvijek biraju po principu dobrog pisanja a ne komercijalne isplativosti.

U Velikoj Britaniji ni jedna knjiga ne smije ne ostvariti dobit. Čak i u uglednim kućama poput Bloomsburyja, koji su sretni jer su ugrabili Harryja Pottera, svaka knjiga mora financijski opravdati svoje postojanje. Postavlja se pitanje tko određuje ukus čitatelja i što će biti čitano/prodavano. Teško je dokučiti jesu li mediji ti koji sužuju repertoar književnih tema i standardiziraju poetiku ili su zaista čitatelji izgubili osjećaj za avanturu.

Na primjer, britanski se izdavači žale da ne mogu izdavati strane knjige jer čitatelji zaziru od imena autora koja ne mogu izgovoriti i od poetika koje zahtijevaju angažman i ne čitaju se poput holivudskih filmova. No, to je nerješivo pitanje: jeli prije bilo jaje ili kokoš?

U svakom slučaju, britanska je književnost jača po kvantiteti i profesionalnija u procesu proizvodnje i marketinga, ali to ne znači da je kvalitetnija.

Ono što im nedostaje je eksperimentalnost i inovativnost. Drugim riječima, hrabrost da prigrle nove i drugačije glasove pa makar oni ne donijeli profit. To je razlog zašto sam svjesno odlučila pisati beletristiku na hrvatskom. U ovom je slučaju puno bolje biti na književnoj periferiji nego u književnom centru moći.

Periferija dozvoljava različitost jer (još uvijek) ne ovisi o profitu, ili samo o profitu. Ne vjerujem da bi Hakiranu Kiti, ovako napisanu, mogla ponuditi britanskom izdavaču. Britanski bi urednik tražio mnoge prepravke, ukalupljivanje u ono što je profitabilno, a to bi suzilo načine na koji se priča može čitati.

Čak bi i ova žanrovska neuklopljenost bila shvaćena kao komešanje statusa quo. Hakirana Kiti puno će bolje proći kao prijevod na engleski jer u tom slučaju britanski urednici moraju poštivati izvorni tekst.