S Vinkom ću uvijek biti spremna doslovno "baciti se u vatru" jer je neizmjerno talentiran i ima snažnu i nevjerojatno točnu i izbalansiranu viziju svega što radi, kaže nam Ivana

Sukob kćeri i majke, odrastanje, važnost fizičkog izgleda u suvremenom svijetu, nasilje nad ženama koje se često nalaze u poziciji seksualnih objekata,... Zvuči li vam poznato?

Problemi su to koje mladi zadarski redatelj i glumac Vinko Radovčić ukalupljuje u svoju novu maestralnu predstavu intrigantnog naziva "Meso", a čiju premijeru željno iščekuju kako njegovi sugrađani, prijatelji, kolege, tako i sami protagnositi predstave, odnosno protagonistice.

U predstavi glume mlade zadarske glumačke snage - Barbara Bilić (zvijezda serije “Zora dubrovačka”) i Ivana Begović, poznata po brojnim ostvarenjima na sceni HNK Zadar.

Majka Ivana Begović, svoje dijete Ajšu, Barbaru Bilić, odgaja podilazeći globalnim trendovima potrošačkog društva i pokušava od nje učiniti «savršen proizvod», učeći je da kapitalizira svoju ljepotu i navodeći je na razvijanje samo u tom smjeru. Kćerka će u pokušaju emancipacije od majke završiti radeći kao prostitutka, da bi na kraju razočarana majka uništila ljepotu vlastite kćeri....

Teška, kompleksna i istinita priča koju će ove dvije mlade glumice iznijeti premijerno pred zadarsku publiku u petak 29. kolovoza, u 21.30 sati, u staroj zgradi Kazališta lutaka - Jazine, svakako zaslužuje našu pažnju. U ugodnom razgovoru s mladom majkom i glumicom Ivanom Begović otkrivamo vam mnogo više o predstavi, prijateljstvu koje se izrodilo iz nje, očekivanjima,...

eZd: Ti i Barbara upustile se u ovaj projekt iz gušta, znatiželje, a i riječ je o suradnji s vrlo dobrim i dragim redateljem, glumcem i prijateljem -Vinkom. Kako je bilo stvarati i prolaziti kroz cijelu priču od početka do, evo, nekoliko dana prije premijere?

Ivana Begović: Sada, kada na cijeli proces već mogu gledati retrospektivno, s određenim odmakom, čini mi se da smo prošli zaista dug i zahtjevan put u tako kratkom vremenskom periodu, i emocionalno, i mentalno, i psihološki. Svoj smo ljetni odmor zapravo posvetili neizmjerno važnom društveno angažiranom projektu koji će se, u to sam duboko uvjerena, pamtiti i zaživjeti na daskama u pravom smislu te riječi. Tekst Lane Šarić me odmah nakon prvog čitanja dirnuo ravno u srce, a Barbara nam se oboma izgleda morala dogoditi kako bi podjela bila prava i potpuna.

Nas dvije smo kliknule "na prvu", odmah sam shvatila da smo obje dosta filozofične, blebetave i duhovno orijentirane osobe koje puno čitaju, promišljaju i općenito rade na sebi u svakom segmentu. Veliki je radnik, strašno motivirana i predana poslu te izuzetno zrela za svoju dob. Prirasla mi je srcu kao mlađa sestra budući da imam mlađu sestru gotovo njezine dobi. Vinko nam je jednom prilikom na probi, iznerviran našim stalnim pričanjem, rekao: "Pa vi se zbilja do sada niste upoznale????". I, što je najljepše od svega, zbilja i nismo.

Mislim da nam predstoji jedno lijepo i dugotrajno prijateljstvo. I da, hranila nas je na probama od prvoga dana redom zdravim i hranjivim namirnicama, torba joj nikada nije bila prazna Meni je otkrila fenomenalan čaj od đumbira koji je kuhala i donosila danima kada sam imala jaku upalu grla, kasnije i problema sa želucem. Barbara je "upala" u teatar iz jednog sasvim drugačijeg svijeta - godinu je dana snimala tv sapunicu, pri čemu je osnovni princip rada sasvim drugačiji, kao i radni uvjeti. Ovo je njezina velika premijera na daskama i zapravo se izuzetno veselim zbog nje što će jednoga dana moći svojim unucima pričati da joj je prva predstava u životu bila komad koji zaista vrijedi gledati. Mislim da sam joj to napomenula najmanje milijun puta . Svašta smo prošli zajedno na ovom stvaralačkom putu, od suza, nervoze, bolesti, smijeha, euforije, dubokoumnih razgovora, zezancije...

Kada radiš jedan takav projekt, u njega uroniš kompletno, čitavom svojom dušom i osobnošću. Teško je ne razmišljati o njemu izvan proba. O Vinku zaista imam samo riječi hvale - s njim sam prošla već niti sama ne znam koliko predstava i kao redatelju mu vjerujem do te mjere kao da me, primjerice, pusti da prema njegovim uputstvima hodam po najprometnijem dijelu grada zatvorenih očiju. S njim ću se uvijek biti spremna doslovno "baciti u vatru" jer je neizmjerno talentiran i ima snažnu i nevjerojatno točnu i izbalansiranu viziju svega što radi, što je i dokazao primjerice svojom zadnjom režijom u HNK -u Zadar, gdje je paralelno radio i na glavnoj ulozi Leonea Glembaya. Vinko je kao umjetnik snažan, strastven, izuzetno predan radu, hrabar i odvažan, i s njim mi je oduvijek bila čast raditi.

Dramski tekst "Meso" praizveden je u &TD - u 2005. god., a moju je ulogu igrala legendarna glumačka diva Ana Karić. Mislim da sam ovom konstatacijom sve rekla u smislu koliko je moj zadatak zaista bio ozbiljan i zahtjevan, kaže Ivana

eZd: Utjelovljuješ ulogu majke koja roditeljske frustracije, kako se kaže - "rješava" preko svoje kćerke. U ovom slučaju, vršiš veliki pritisak na nju, kontroliraš, manipuliraš.... Kako si i sama majka, kako je bilo uživjeti se u ulogu? Je li ti bilo teško poistovjetiti se s tako teškom i zahtjevnom ulogom?

Ivana Begović: Puno me prijateljica pitalo upravo to. Budući da u kazalištu nema laganja jer publika "kupuje" jedino ono što je duboko istinito i opravdano, dugo sam razmišljala o tome kako izgraditi lik majke koji na prvi pogled nikome nije dopadljiv, a da nije plošan i sam po sebi objašnjiv. Ova uloga zaista nema nikakve veze sa mnom u mom privatnom životu, ali mi je baš zato bio veliki izazov prihvatiti nešto na čemu zbilja moram dugo i studiozno raditi - gledati dokumentarne filmove, čitati, promatrati ljude oko sebe, puno razgovarati... složiti čitav taj mozaik i na neki način "opravdati" svoj lik jer mi niti u jednom trenutku nije bio cilj da je ljudi zamrze.

"Ono što sam odmah pri prvom čitanju osjetila kod nje jest ogromna ljudska tragedija, tuga i nezadovoljstvo iz kojih, logično, proizlaze sve ostale frustracije. Zaista suosjećam s njezinom sudbinom. Puno smo i kao tim razgovarali o tome - ljudi koji ne znaju da postoje drugi načini odgajaju svoju djecu na jedini za koji su sami uvjereni da je ispravan, nikada doista iz temelja ne preispitujući vlastite odluke. Unutar njezinoga svijeta koji je po svim normalnim standardima u potpunosti izopačen zapravo vlada nametnuta politika današnjeg realnog konzumerističkog društva koje je odavno zaboravilo na ljudskost, empatiju, toleranciju, duhovnost i, prije svega, bezuvjetnu ljubav"

Moja je majka zapravo logičan proizvod vremena nad kojim se svi uredno zgražamo, a svi ga zapravo na neki način podupiremo. Taj mi se paradoks postavljao tijekom čitavog procesa rada. Mi smo ta publika koja veliča vanjski izgled posvećujući mu neizmjerno puno pozornosti, mi smo ti koji jedemo po junk foodovima, mi smo ti koji se otuđujemo od prijatelja konstantno "viseći" po društvenim mrežama, mi smo ti koji slušamo nekvalitetnu glazbu i čitamo loše štivo, mi smo ti koji žeđamo za reality showovima, ljude često smatramo potrošnom robom u bilo kojoj vrsti odnosa.... Tako bih mogla unedogled. A uvijek se iščuđavamo tome što takvi ljudi preplavljuju medije i što nam se upravo takvi nameću kao uzori. Mi smo ih, zapravo, sami izabrali da "vladaju našim umovima" i diktiraju što da radimo, kako da izgledamo, kako da se ponašamo...

Od svega pogledanog najviše me dirnula Oprahina reportaža u zatvoru sa ženama koje su ubile vlastitu djecu, posebno način na koji govore o tome. Činjenica jest da im nitko nije na vrijeme pružio prikladnu psihološku pomoć i da će se zbog tog monstruoznog čina kajati i mrziti same sebe svaki dan do kraja svojih života. Puno sam plakala nakon toga. Začudo, bez ikakve osude, iako su počinile strašne stvari. Druga stvar koja je jako utjecala na izgradnju moga lika jest emisija "Toddlers & tiaras" u kojima majke svoje djevojčice već od 1. godine života pripremaju za izbore ljepote, što je uistinu strašno za promatrati. na ekranu vidite dijete od svega par godina koje nosi umetke za kosu, umjetne trepavice, užasno puno šminke, cijelo joj je tijelo tonirano, obrve počupane, ne jedu ono što žele kako se ne bi udebljale, na sceni često izvode izuzetno seksi i provokativne točke po meni u potpunosti neprimjerene ni za koju dob....

A majke ih ponosno nose i pokazuju okolo kao nekakav trofej i njihovu vrijednost računaju samo u broju lenti i kruna koje su osvojile. Zanimljive su i reakcije istih nakon situacija kada dijete ne odradi točku kako treba jer je možda u tom trenutku umorno, gladno, spava mu se, želi se ići igrati... Jer je jednostavno - DIJETE! Ali bez obzira na sve navedeno, čvrsto sam uvjerena kako te majke misle kako rade sjajnu stvar za njih i da je to jedan od najboljih načina kako uspjeti u životu, odmah od malih nogu jer to same nisu uspjele. U njihovim očima vidim radost, uzbuđenje i ponos i to je ono što me najviše rastužuje u cijeloj ovoj priči, ne samo kao majku, prije svega kao ljudsko biće.

eZd: Koji dio je bio najteže odglumiti - ima li možda neki trenutak u kojem ti se bilo najteže opustiti?

Ivana Begović: Ako su stvari "iz temelja" dobro postavljene, onda kočnica nema, priča samo slobodno i nesputano teče. Budući da mi je priča u samom začetku bila dovoljno jasna i transparentna, a moje istraživanje lika dovoljno temeljito, nisam imala nekih velikih nedoumica glede postavljanja ijedne scene zasebno. Možda bih jedino istaknula da smo morale biti u silno dobroj formi i da je bilo dana kada se nisam mogla ustati iz kreveta jer bi se na svakoj probi potrošila i preko svojih fizičkih kapaciteta. Scene, koje su dosta kratke i jezgrovite, nisu kronološki napisane, tako da je bio potreban silno dobar glumački trening kako bi se brzo i uspješno transformirale, tj. ušle u novo, u potpunosti drugačije emotivno stanje. Ova je predstava napisana i režirana na način da daje pljusku za pljuskom nama samima i dokonom, umjetnom društvu u kojem živimo.

eZd: Kako gledaš na ovakve situacije u društvu kojih, nažalost, ima svuda oko nas?

Ivana Begović: Ja još uvijek vjerujem u čuda i u misao da se sve može nekako popraviti i dovesti u red pomoću novih pokoljenja koja trebamo mudro odgajati i usmjeravati. Da nisam tog uvjerenja, niti sama se ne bih odvažila na ulogu života - imati vlastito dijete za koje mislim da će se uspjeti na pravi način izboriti za sebe u današnjem zbilja okrutnom svijetu koje ne poznaje milost. Temelj svakog zdravog, normalnog i razumnog društva jest obitelj i njegovanje istinskih ljudskih vrijednosti. Upravo iz tog razloga moji su prioriteti itekako jasni. A što se tiče okoline u kojoj živim - uvijek sam na dispoziciji ako mogu priskočiti u pomoć u bilo kojem smislu. Samu sebe smatram izuzetno blagoslovljenom osobom i osjećam potrebu tu sreću podijeliti s drugima kad god sam u prilici za to.

Postoji jedna rečenica u predstavi koju izgovara moja kćer, a glasi da bi u životu najviše voljela biti sretna i sita. Ona mi se od čitavog teksta nekako najviše uvukla u srce i često o njoj razmišljam. Kako bi svijet bio predivno mjesto samo da svi teže jedino za ta dva pojma...

eZd: Nakon sudjelovanja u ovakvom projektu, kakvi su dojmovi?

Ivana Begović: Pravi će se dojmovi "poslagati" tek nakon premijere, ali već sada znam kako sam kroz ovaj komad izuzetno puno evoluirala i kao čovjek i kao umjetnik. Oplemenio me, izuzetno otvorio, senzibilizirao, nametnuo toliko značajnih životnih pitanja... Moram pri tome napomenuti i kako je autorica ovoga teksta veliki borac - preživjela je leukemiju i tešku prometnu nesreću, a sve prije svoje tridesete godine života. Volim da me projekti koje radim uče životu, grade i oplemenjuju. Ono što mene zanima jest angažirani teatar, najdublje moguće uranjanje u sve ono čega se većina boji i nad čim okreće glavu. A ovaj tekst posjeduje sve te elemente: promatranje ženskog bića isključivo kroz prizmu seksualnog objekta, potpuno iskrivljeni, patološki međuljudski odnosi, materijalna bijeda, jad i nemoć, odavanje kratkotrajnim užicima upravo kako bi se prividno zacijelile strašne emocionalne rane, zlostavljanje od strane partnera...

Kazalište jest tu da progovara o onome čega smo svi svjesni, ali isto tako svjesno nastavljamo živjeti svoje lijepe i sređene živote ne obazirući se na tuđu nesreću. Zato je medij kojim se mi bavimo, kao i ovaj projekt u cjelini, tako snažan i strastven na svim područjima osjetila, hrabar, provokativan i interaktivan. Ljudi moraju zajedno s nama proživjeti svaki segment tragedije ove male obiteljske zajednice. Ako ja kao majka svojom kreacijom dotaknem ijednu osobu u publici - svoj ću posao smatrati sjajno obavljenim jer ću samim time opravdati svoj rad.

eZd: Nećemo puno otkriti, ali što poručuješ publici - što ih očekuje?

Ivana Begović: Očekujte prezentaciju rada iz dubine utrobe - sve ono o čemu smo mi promišljali, razgovarali, kreirali i osjećali tijekom rada na predstavi, nesebično ćemo podijeliti s vama jer vas istinski poštujemo kao obrazovanu i inteligentnu publiku koja ne ide u teatar samo zato da bi si "uljepšala dan", malo se zabavila i nasmijala jer je život ionako pretežak i presurov. Tko god se odvaži doći na ovu predstavu i s nama proći čitavo to teško i mučno putovanje - sigurna sam da će iz kazališta izaći prepun dojmova i da će nakon nje postati bolja osoba. Odvažite se i dođite nam u što većem broju!