Razgovor s piscem povodom gostovanja splitske radionice kreativnog pisanja u Zadru

U veljači i ožujku, zadarska škola pisanja OtPis dovodi u Zadar dream-team splitske Kuće kreativnog pisanja: Renato Baretić, Marinko Koščec i Nebojša Lujanović pred ovo će proljeće učiti Zadrane plemenitoj vještini pisanja.

Povodom gostovanja razgovarali smo s Nebojšom Lujanovićem, piscem koji iza sebe ima tri velika romana, književnim znanstvenikom koji nosi gorak okus u grlu i jednim od voditelja predstojećih radionica.

 

Nebojša, možeš li Zadrane ukratko upoznati sa svojim dosadašnjem književnim radom. Objavio si tri romana, svaki je drukčiji, ali u središtu svakog je problem identiteta, i uvijek u znaku groteske. Zašto i kako?

Da, svaki tekst je drugačiji jer sam sebi obećao da ću prvom prilikom kada primijetim pretjeranu sličnost između svoja dva teksta - prestati pisati. Domaća književna scena je puna pisaca koji dave javnost svojim repetativnim motivima i temama, koji su odavno pročitani i čije nove knjige registriramo samo iz nekog osjećaja dužnosti prema nekim davnim njihovim uspješnicama. Zbirka priča S pogrebnom povorkom nizbrdo je skup komičnih, ali okrutnih, obrata sudbine u kojima likovi ostaju ogoljeni u smislu identiteta; roman Godina svinje je oštra kritika takozvanog društva znanja, generacijski roman o četvorici likova koji nakon fakulteta završavaju u ludnici i kriminalu jer se njihov identitet urušava pod pitanjem egzistencijalnog opstanka, opet s elementima humora; mračni roman Orgulje iz Waldsassena, povijesni tekst koji uključuje poznate franjevce, stigmatičarke i nedavni rat u tri narativne linije tako da propitkuje uglavnom povijest, to jest kako se iskrivljuje priča o onome što jesmo, opet o identitetu; i sada roman na kojem radim, s elementima romske kulture.

Dakle, različiti tekstovi, ali se primjećuje zajednička poveznica. Tko smo i što smo, ogoljeni u okrutnim vremenima, razotkrivamo se kao groteskne životinje. Nikada ne bih mogao napisati lijepu toplu priču o dvoje ljudi u idiličnoj atmosferi. Niti bih se usudio pokušati.

Paralelno se baviš znanstvenim radom. Područje zanimanja sociologija književnosti. Ima li kruha od znan rada, i koji su benefiti akademske karijere u ovoj državi?

Nakon što je ova država zaključila ne da ima sasvim dovoljno znanstvenika (a ima ih barem dvostruko manje od europskog prosjeka, to je ono humanističko naslijeđe kojim se volim hvaliti po turističkim brošurama sa zadarskim i splitskim kulisama i velikanima u ilustraciji), nego da ih se čak znatnim dijelom treba i riješiti (pa ukida ugovore novacima, a ostale demotivacijom šalje u inozemstvo kako bi time održala predizborno obećanje i smanjila kvotu prijavljenih na burzi), znanstvenim radom se može baviti samo osoba destruktivnih sklonosti prema vlastitom obiteljskom životu, pa i psihičkom zdravlju. Još kada odabere teme koje se ne uklapaju u bildanje nacionalnih identiteta, time se pretplatila na doživotno članstvo u spomenutoj burzi.

Novi romanu izlazi u svibnju u Frakturi, s elementima romske kulture i romskog holokaust. Općenito o kulturnom prostoru provincijalizma, izoliranosti, netrpeljivosti, o čemu pišem u knjigama i sto me tematski okupira

Bio bi veliki napredak kada bi sebi priznali da su sve kulture u regiji (da upotrijebim taj omraženi pojam, između ostaloga, i zbog te omraženosti) obilježene provincijalizmom, izolacionizmom i netrpeljivošću. Negdje sam već pisao da pripadnika te regije zanima samo ona kultura u kojoj gostuje naša nogometna reprezentacija. Tada imate one uvodne emisije o drugim kulturama, putujuće sportske reportere s izvještajima o lokalnim običajima, te naše navijače kako se grle s pripadnicima drugih kultura. Kod kuće je situacija drugačija. Roman s elementima romske kulture (koji uključuje i temu holokausta i konc-logora) sam pisao iz sljedećeg polazišta: ako su vam kao pripadniku bilo koje manjine (rodne, nacionalne, vjerske ili bilo koje ideološke) ograničeni pristupi određenim mjestima, poslovima, institucijama, beneficijama (i samim time pogoršani životni uvjeti do ruba opstanka), onda živite u profinjenoj vrsti konc-logora čije su granice malko suptilnije od one bodljikave žice. I tu ću rečenicu ponavljati kao mantru, do izlaska romana, a i nakon toga.

 

Povod razgovoru je radionica pisanja koju ćeš održati krajem veljače u Zadru. Možeš li nam reći nešto više o konceptu radionice i najaviti je zadarskoj publici. Tko su sve polaznici, kakvog profila, što očekuju i što mogu naučiti?

Sve ono što sada nudimo kao tečaj intenzivnog kreativnog pisanja od 36 sati (3 vikenda po 12 školskih sati), izgrađeno je pod krovom splitske Kuće kreativnog pisanja, u suradnji s udrugama Bookvica i Kurs, tijekom trogodišnjeg rada i oko stotinjak polaznika koji su nam, kroz tri različita stupnja, prošli kroz ruke. Pored moje malenkosti, tu je i zagrebački profesor i pisac Marinko Koščec, te zagrebački Splićanin, pisac i voditelj Pričigina Renato Baretić.

Ovako smo raspodijelili snage: Renato s polaznicima prolazi osnovne elemente teksta (lik, dijalog, zaplet itd.), Marinko sve to razrađuje u formi kolaborativnog (zajedničkog) pisanja s popratnim korisnim predavanjem, a ja im onda u trećem vikendu izmičem tlo ispod nogu vježbama stila i strukture, uz popratnu lektiru za čitanje da vide kako to rade veliki majstori. Time onima koji već imaju neko znanje dajemo savršen poligon za usavršavanje vježbom, a onima koji tek počinju postavljamo temelje u kojem smjeru da se dalje grade. Polaznici su, uči nas iskustvo, razni i često ni sami ne znamo što nas čeka u smislu profila grupe i njihovog očekivanja. Ima ih raznih: od profesorica koje žele to znanje primijeniti na učenike, novinara, pojedinaca sa skrivenim tekstom pod rukom, ali i jednostavno pasioniranih čitatelja koji žele dobiti uvid u drugu dimenziju književnog teksta. Važno je naglasiti: nitko ne očekuje od njih da su neotkriveni talenti koji će poremetiti odnose snaga u književnom polju!

Tu smo da se zabavimo i steknemo novo iskustvo; tko bi, k vragu, plaćao nešto gdje će ga prozivati i maltretirati.

U posljednje vrijeme scena radionica kreativnog pisanja je zaživjela u Hrvatskoj. U Zadru već duže vrijeme djeluje škola pisanja Otpis (u sklopu koje i dolazite), surađivao si i sa Zagrebačkim CeKaPe-om i splitskom Kućom pisanja... Koliko radionice sudjeluju u kreiranju književne scene danas?

Da, iako praksa kreativnog pisanja postoji na američkim sveučilištima i do sto godina (brojka nije metafora neizmjerne količine, nego precizan podatak), nakon stidljivog probijanja u hrvatskoj kulturi, sada već imamo riječku, zagrebačku, zadarsku i splitsku praksu radionica tog tipa. I dobro je što su sve drugačije. Specifičnost našeg koncepta leži u strogoj formi gdje svaki predavač  svakom svojom lekcijom (i u ovim kratkim i u jednosemestralnim radionicama) pokriva točno određen segment književnog stvaralaštva. To je tako krenulo od Marinkove koncepcije koju je donio sa sobom u Split, pa je Renato olabavio svojim šarmom, a ja razradio dodatnim vježbama koje sam godinama skupljao.

Svi zajedno, proizveli smo jednu široku ekipu pismenih, kreativnih i originalnih ljudi koji neće poremetiti odnos snaga u književnoj hijerarhiji jer je pad zanimanja za knjigu i prodaje zabetonirao situaciju po tom pitanju. Ali, u tome je i temeljni užitak rada s tim ljudima, oni niti nemaju tu potrebu. Bez razloga strahuju oni koji, u svom osjećaju ugroženosti i nesigurnosti, napadaju ovakve tečajeve mistificirajući svoje umijeće. Ovi ljudi su jednostavno sretni kada napišu priču i dobiju od kolega povratnu informaciju gdje su dobri, a gdje tanki.

S druge strane, kakvu motivaciju pronalaze predavači za takav rad?

Lagao bih kad bih rekao da je rad u uvjetima gdje ne znaš kakav profil ljudi te očekuje, s kakvom motivacijom pristupaju i koje su im spisateljske i čitateljske sklonosti nešto što se može kontrolirati. Svaka vježba je rizik s neizvjesnim ishodom, ali je uvijek barem trećina zadaća jako uspješno, pitanje je samo koje će to biti zadaće. Ta dinamika je ono što motivira predavača.

Nenadana rješenja, zadaća koja je baš 'sjela' pojedinom polazniku, rasplet ili metafora kojom su čak i sami sebe iznenadili ne znajući da se takvo nešto krije u njima. Takav način rada troši u smislu priprema, uključenosti u samu radionicu i tekstove, te na kraju elaboraciju kroz rasprave, strašno troši, ali jednako i veseli onim spomenutim nenadanim otkrićima.