Svaki život je priča za sebe. Samo treba obratiti pažnju

Nova knjiga Marijane Dokoze nosi naziv ''Grijesi'' - u travnju je doživjela i zadarsku promociju, a mi smo porazgovarali s autoricom...

Dokoza je novinarka, autorica zbirki pjesama, romana ''Naranyijin plač'', glavna je urednica hrvatsko-njemačkog mjesečnika ''Fenix'', a u svojem novom djelu progovara o ženi koja je doživjela nasilje u obitelji u ranom djetinjstvu te se posljedice toga provlače kroz cijeli njezin život.

eZadar: Možeš li nam reći nešto više o novom romanu?

Grijesi je priča o traumatičnom djetinjstvu četvero djece ispričanoj kroz istinitu ispovijest Ane Radman. Njeno je djetinjstvo obilježeno nasiljem oca, ranom smrću majke koju je otac psihički i fizički zlostavljao , ali i smrću sestre.

Ana je odrasla u maloj sredini, u jednom selu u Dalmaciji u vremenu kad je bilo najvažnije ono što će selo reći i kad se većina obitelji mjerila po onome što je selo reklo i kakvu su reputaciju u selu imali.

Onaj tko je bio imućniji slovio je za uglednu obitelj, a siromašnije obitelji sa više od dvoje djece, bile su meta svega lošeg što se u selu događalo. Anina obitelj bila je siromašna, puno djece i otac koji ih je tukao i zlostavljao psihički.

Foto: Željko Tutnjević Kad je odrasla, njenom ocu nije bilo stalo do toga govori li ona istinu, već su bile važe priče koje kruže selom, a zbog tih priča ju je kažnjavao na najnemilosrdniji način. Nakon što joj je majka umrla, Ana je odgojila svoju braću i sestre, a kad joj je u Domovinskom ratu poginuo zaručnik odselila se u Njemačku i udala za Nijemca. Jedan susret godinama kasnije otkrit će tajne koje je pokušala zakopati u prošlosti i one u koje se uplela kad je došla u Njemačku. Ali, to nećemo otkriti, ne bi bilo zanimljivo čitati knjigu.

Ana danas živi u blizini Frankfurta i zapravo sam sasvim slučajno došla do nje. I sama sam kroz djetinjstvo imala priliku vidjeti obitelji sa sudbinom sličnoj Aninoj. Tim više što je bio rat pa smo se u godinama izbjeglištva imali priliku susresti se sa raznim profilima obitelji iz brojnih ruralnih sredina. Možda sam je zbog toga bolje razumjela i emotivnije doživjela njenu priču.

Ne kažem da se to po gradovima ne događa, ali u velikim sredinama, nažalost, sve ostaje u četiri zida, među zidovima zgrada u kojima se rijetko tko zanima za svog susjeda pa se svi čude kad se naposljetku nešto dogodi. U manjim sredinama svi sve znaju, ali rijetko kad žele pomoći iz straha od oca te obitelji, što opet nije dobro, niti ljudski.

eZadar: Nakon Naranyjinog plača, pišeš roman koji je zaradio i nominaciju za nagradu Kiklop - koliko su nagrade važne u književnom svijetu?

Nagrade su važne jer čim je neko djelo dobilo neku nagradu, ili je samo nominirano, drugačije se gleda i na autora i na djelo. Kao da taj pojam nagrade određuje vrijednost djela.

Istina, nagrada motivira i raduje, pa i sama nominacija, ali meni je najveća nagrada kada me ljudi na ulici susretnu pa mi kažu ili mi napišu na facebooku kako su plakali dok su čitali moju knjigu. Puno njih mi je to reklo za Grijehe. To je istinska nagrada jer znači kako sam ljude uspjela dotaknuti pričom o ljudskoj sudbini. Kako u moru ove tehnike, kad se čini da svi samo tipkaju po mobitelima i ne obraćaju pažnju na čovjeka pored sebe, kad se čini da se svi nekako natječu s vremenom i nemaju vremena za druge, ipak imaju osjećaj za drugoga.

Jedna mi je žena u Njemačkoj rekla kako je danima poslije čitanja Grijeha razmišljala o onome što je pročitala. Citirat ću je -" Kad sam pročitala, odložila sam knjigu i nisam mogla ništa reći. Muž me je pitao o čemu se radi, a ja mu nisam mogla odgovoriti niti dva tri dana poslije. Na kraju je sam uzeo i krenuo čitati". Eto, to je moja nagrada.

Kad čuju da se u knjizi radi o nasilju u obitelji ljudi očekuju brutalno nasilje, udarce, krv, ali ostaju zatečeni najgorim mogućim nasiljem, ono koje ne ubija tijelo, već dušu, srce... ono, kad otac ne istuče svoju djecu remenom, šibom ili rukama, već ih istjera noću u mrak, na hladnoću od -10, pa se oni stiskaju uz neke zidove, stare napuštene kuće, a nitko ih od susjeda ne želi primiti u svoj topli dom jer se boje njihova oca.

Zar nije to puno jače nasilje i tuga nad djecom nego sami udarci?

Sigurno ima i puno bolje napisanih knjiga na ovu tematiku, no drago mi je da sam dodirnula ljuska srca ovom pričom. Zapravo, drago mi je da ih je Ana uspjela dodirnuti svojom pričom.

eZadar: Objavljivala si i pjesme, vraćaš li se ponekad i poeziji?

Poeziji se ne vraćaš, od nje nikad ne odlaziš. Poezija je dio mene, nosim je u sebi i na neki je način primjenjujem i u romanima. Imam već pripremljenu i novu zbirku pjesama, ali još nisam ni pokušala naći izdavača jer većina ih kaže kako poezija nije profitabilna, nema publiku.

Možda i jest tako, u što ja sumnjam. Evo samo jedan primjer: neki dan mi je došao jedan poznanik i donio mi jednu bilježnicu. Rekao je kako je imao nekih problema, upao je u neku vrstu depresije, u nekom je trenutku počeo pisati pjesme i to ga je izvuklo.

Problem je u tome što pjesnici danas pišu o svemu osim o osjećajima, a poezija su osjećaji.

Književni kritičari žele napraviti odmak od poezije kakva je recimo Baudelairova, Nerudina, Rilkeova, Matoševa, žele je učiniti previše realnom, usudila bih se reći surovom, a ljudi bježe u poeziju da bi makar na trenutak pobjegli od običnosti, od realnosti.

Evo sad su popularne ove turske sapunice, svi ih gledaju, a navodno se svi nad tim zgražaju. Zašto? Jer su to sapunice, a to nije riječ za intelektualce. Zapitate se zašto ih ljudi toliko vole gledati? Jer je riječ prije svega o osjećajima, o životu kakav on u konačnici i jeste. I sve te sapunice imaju poeziju.

Glumci citiraju poeziju svojih pjesnika kroz radnju serije, a gledatelji se zamisle nad tim stihovima više nego nad samom radnjom. Zašto? Jer govori o osjećajima, ne govori o tramvaju koji je prošao i ne bavi se kroz cijelu pjesmu pitanjem zašto je naranča narančasta.

eZadar: Kada pronalaziš vrijeme za pisanje, što te motivira?

Vrijeme je ono čega ja imam najmanje. Da mi je vremena, koliko ideja, bilo bi idealno. Motiviraju me ljudi, životi. Svaki život je priča za sebe. Samo treba obratiti pažnju i tad je moguće uočiti odličnu priču. No, od kad su izašli Grijesi svako malo mi netko dođe s neko idejom za novu priču i to istinitom pričom, pa mi vlastitih zapravo niti ne treba.

eZadar: Odrasla si u Galovcu, danas živiš u Njemačkoj - razmišljaš li o povratku?

O povratku sam češće razmišljala kad sam otišla. Ta me želja ni danas nije napustila i naravno da bih se voljela vratiti, ali trenutno moram misliti na druge prioritete. Često dolazim u Zadar pa mi na neki način to ispunja želju za povratkom.