Nimbus možda jest mračni oblak, ali nikako u glazbi kojom je zadarsko-zagrebački sastav razveselio publiku prvog dana KaLibar bestivala.

Atmosferičan sastav Nimbusa predstavljao je savršen prijelaz iz književnog dijela prema glazbenom dijelu zadarskog festivala književnosti i umjetnosti.

Donosimo razgovor s Majom Milin !

Možete li se za početak predstaviti,  kad ste se počeli baviti glazbom? Odakle naziv benda Nimbus?

Teško je reći kad sam se točno počela baviti glazbom, jer od najranijeg djetinjstva pjevam i glazbu doživljavam na poseban način i pridajem joj puno pažnje. Iako su mi roditelji kao malenoj kupili električne orgulje, jer su primjetili moj interes prema glazbi, samouka sam. Nisam nikad pohađala glazbenu školu, ali sam pjevala u crkvenom i školskom zboru. Pred kraj osnovne škole upisala sam tečaj gitare i naučila osnove. Kroz srednju školu pjevala sam u školskom bendu, svirala električnu gitaru u punk bendu i tako se to nekako samo po sebi zarolalo.

Prvi autorski bend u kojem sam pjevala bio je BPO koji je osnovan 2000. godine. Nakon njega, pjevala sam u bendovima Pea, Abrakha-dub-r, Ihthis, Gin Cooler i surađivala s Free Tibetom. Bila sam članica etno zbora Čipkice i nekoliko godina pohađala satove pjevanja kod prof. Mirele Brnetić.

Odakle naziv benda Nimbus?

Nimbus sam pokrenula 2002. godine sa školskim prijateljima i krenula pisati pjesme. Tematika prvih pjesama i ambijentalna atmosfera koju smo proizvodili inspirirala me da bend nazovem Nimbus (oblak koji donosi kišu, promjenjivo vrijeme, op.a.). Radili smo neko vrijeme, često mijenjali članove, te se na koncu bend kao forma nije održao. Nastavila sam pisati pjesme i uglazbljivati ih sama uz akustičnu gitaru, te sam 2005. godine snimila prve demo snimke u kućnom studiju kod prijatelja koji je napravio aranžmane za sve pjesme. Neke od pjesama stavila sam na myspace, demobands i earbugs internet stranice posvećene demo izvođačima i 2010. dobila mail od zadarske redateljice Silvane Dunatov koja me zatražila jednu pjesmu za svoj kratki igrani film.

To mi je bio daljnji poticaj da nastavim gurati priču o Nimbusu, da snimam dalje i pokušam ponovno okupiti bend. Nije mi odmah pošlo za rukom, pa sam snimila dvije pjesme („Ponekad“ i „Jezero“) uz pomoć producenta Borisa Fischera i dala ih na zagrebački Radio 101. Pjesma „Ponekad“ doživjela je veliki uspjeh kod publike, a spot za tu pjesmu premijerno je pušten na MTV Adriji.

Sljedeći sam singl „Otok“ snimila uz prijatelje glazbenike s kojima sam radila cca. godinu dana, a onda sam preselila u Zadar i tu srela producenta i glazbenika Ivana Grancarića – Grancu s kojim sam snimila sljedeća tri singla. U međuvremenu sam potpisala ugovor s izdavačem i krenula svirati s gitaristom Borisom Lukićem. Nedavno su se Nimbusu priključili bubnjar Daniel Peršić i basist Mario Rašić.

Sami pišete glazbu, što je s lirikom? Je li Vam bitnija glazba ili lirika? U čemu pronalazite inspiraciju?

Nikad nisam razmišljala o tome da ću sama raditi baš sve u bendu. Pisanje pjesama ili bolje reći zapisivanje slika, trenutaka, emocija je nešto što radim jako dugo. Igrom slučaja počela sam pjesme sama uglazbljivati kako bi ih mogla prezentirati drugima i tražiti suradnike s kojima ću ih dalje razrađivati. Bilo je trenutaka kad mi je to pošlo za rukom, a bilo je i neuspjelih pokušaja. Nimbus je, otkako sam u Zadru, ušao u neku novu fazu i veselim se suradnji s kolegama glazbenicima kojima se moja prvotna ideja i vizija Nimbusa svidjela, pa ćemo dalje skupa razrađivati glazbu i igrati se sa zvukom. Ne mogu reći da mi je glazba bitnija od teksta.

Poruka pjesme mi je najbitnija, ali glazbena kulisa kojom se poruka prenosi također je jako bitna i također izvire iznutra. Inspiracija za liriku dolazi sama po sebi iz svakodnevnog života. Često me najbliži prijatelji i ljudi oko mene inspiriraju da napišem ili opišem stanje u kojem su se našli. Naravno, tu ne stajem već dalje nadodajem svoje slike i emocije i povodim se mottom – nakon kiše dolazi sunce. Iako najviše volim mol, volim reći da su pjesme koje pišem pune optimizma i života.

Za singl Sve je poznato radili ste s Darkom Rundekom i Marom Milin. Kako je došlo do suradnje?

Pjesmu „Sve je poznato“ napisala sam prije desetak godina. Vraćajući se s putovanja,  gledala sam kroz prozor pomične slike i prisjećala se nekih situacija u kojima sam bila te ih stavila na papir. Kasnije je nastala i glazbena kulisa za tu pjesmu, a u demo verziji snimila sam je 2005. godine. Ta mi je pjesma bila i ostala jako draga jer i danas stojim iza svake napisane riječi, pa sam joj se odlučila vratiti. Preslušavajući tu staru snimku, atmosferom me jako pocjetila na atmosferu kakvu obično stvara Darko Rundek pa sam mu se odlučila javiti i pitati ga za suradnju.

Darka sam upoznala početkom 2000-ih u vrijeme kad sam pjevala s bendom Ihthis. Viđala sam ga na raznim svirkama, a često smo se sretali i otkako sam počela raditi kao radijska voditeljica na press konferencijama. Prilikom jednog druženja pitala sam ga bi li otpjevao duet samnom na što se nasmijao i rekao „ako mi se pjesma svidi, zašto ne?“. Poslala sam mu pjesmu mailom, jako mu se svidjela i krenuli smo u razradu ideje o duetu. Trebalo je proći još nekoliko godina dok ju konačno nismo i snimili u kasno proljeće ove godine.

Što se pak Mare tiče, ovaj smo mjesec i službeno postale šogorice, premda jedna drugu zovemo „snajka“ već nekoliko godina. Jako volim i cijenim njen rad i unatoč činjenici da smo obiteljski povezane, stvarno sam iskreno sretna što smo mogle raditi skupa i na toj umjetničkoj razini.

Radite li na novom albumu? Ako da, možete li ga žanrovski definirati?

Album će svakako doći na red, ali trenutno ne mogu reći kad točno. Dosad sam snimala singl po singl i puštala ga u eter, a tu praksu još neko vrijeme mislim zadržati, dok se bend ne uigra. Ovih bi dana trebao izaći novi singl „Bijeg“ kojeg sam snimila s Ivanom Grancarićem. On potpisuje aranžman i produkciju te je odsvirao i isprogramirao kompletno sve instrumente.

Ono što mi je najvažnije kod pjesama koje radim jest atmosfera. Žanr mi nije toliko bitan, volim se poigravati sa stilovima ubacivati elektroniku u pjesme koje imaju rock zvuk, a opet na kraju je sve to skupa pop.

I za kraj, kako ti se čini ideja povezivanja glazbe s književnim festivalom?

Kalibar bestival je oaza dobre vibracije i jako mi je drago da se događa u Zadru. Književnosti nikad dosta, ako se mene pita, i bilo bi super da ima što više sličnih zbivanja kroz godinu.

Povezivanje glazbe s književnim festivalom, čini mi se skroz logičnim, kao i s teatrom. U biti sve umjetnosti su, po mom mišljenju, vezane i nekako se isprepliću.

Za sebe i svoj rad kroz Nimbus ne mogu reći da sam stihoklepac. Pisanje je osnovica od koje krećem, bolje reći zapisivanje toka misli. Glazba dolazi kao atmosfera koja prati te slike.

Književnici dobiju inspiraciju slušajući glazbu, isto i slikari... Zato sam posebno sretna što smo ove godine nastupili na Kalibar bestivalu i doprinjeli toj sveopćoj vezi u umjetnosti.