Sinoć je najavljivanom predstavom Kristofor Kolumbo započela dramska sezona HNK Zadar.

Predstava je pobudila izniman interes publike i trajanje od sat vremena i deset minuta bilo je i više nego dovoljno da steknemo dojam da nas ove sezone u kazalištu očekuju kvalitetni, probrani i nagrađivani naslovi domaće produkcije.

Najavljivana predstava svojom je dopadljivom igrom i uigranim, iskusnim ansamblom vjerno prenijela malo težu atmosferu na kazališne daske. Tim smo povodom porazgovarali sa Reneom Medvešekom, redateljem predstave Kristofor Kolumbo:

Ovo je relativno mlada predstava, igrana je prije godinu dana. Na pozornici je dvanaest glumaca, čisti muški ansambl i osjeća se prava muška stvaralačka kreacija. Koliko je Vama kao redatelju bilo jednostavno ili teško pripremati sa muškarcima Krležu?

Ovo je rad koji je dugo čekao i koji je postavljen prije ove predstave samo jednom (Georgij Paro: Dubrovačke ljetne igre, 1971., op. ur). Ne znam boje li ga se ljudi zbog njegove ekspresionističke zamršenosti, a raditi Krležu stvarno je bio veliki izazov.

I tekst same predstave je zbilja putovanje u nepoznato u koje smo se upustili i koje se, zahvaljujući ovako jednom ansamblu, tipu grupe kao što je ima ZeKaeM, može kvalitetno napraviti.

Sam tekst i samo morsko putovanje koje je baza, zatim u metafori putovanje Čovječanstva prema nečem novom je uvijek mogućnost da se presele stare navike, stari običaji, poroci i problemi. Kazališni izazov je izvesti nešto što se doima potpuno neizvedivo.

Koliko ste bili sigurni da će je ljudi pročitati na metaforičkom planu jer ovo ipak nije predstava za odgajanje kazališne publike u smislu da je se navikava na kazalište i njegovo dublje shvaćanje?

Nisam o tome razmišljao, nadam se da pruža dovoljno događanja i zanimljivog sadržaja da ju se otprati, mislim da sama po sebi ima dovoljno ritma i ljudi uglavnom love metaforiku. Svima je nama dojam Nepoznatog i Nepovratnog vrlo blizu, svi živimo s tajnama i osjećajem ponavljanja života, neke se stvari neprekidno repetiraju, tomu se ne možemo oduprijeti, to se po nama lijepi, prošlost nas stalno guta i mislim da ljudi to čuju iz teksta.

To je duboko skrivena težnja u svima nama - koliko je god apstraktna težnja Admirala da otputuje u Nepovrat i odjedanput izađe iz te kružnice, da se prestane uvijek vraćati na stare probleme i stare priče.

Gledatelji su lako mogli steći dojam da glavni lik podsjeća na Isusa, a Vi ste u jednom intervjuu odgovorili na pitanje da vas sama ideja podsjeća na ideju Siniše Glavaševića.

Trebalo je napisati neki tekst o predstavi, a Siniša Glavašević ima "Priču o moru" a u njoj  pjesnik, čovjek koji se poklanja moru i Riječi, nestaje i poklanja se vječnosti. Teško je točnije naći neku paralelu jer su Sinišini tekstovi pisani '91 godine u trenutku kad smo bili na jednom brodu i doista putovali u Nepoznato i mislim da je njegov tekst koji je tada nastao silno važan za našu sredinu jer je Siniša neka vrsta vizionara, čovjeka koji je doista vjerovao u to putovanje i koji ga je, čini mi se, putovao do kraja.

Jeste li imali suradnika za scenski pokret jer pjesme i kretnje pri početku predstave imaju nijansu mekanog, nježnog grča i sve djeluje jako uravnoteženo

Imali smo tridesetak izvedbi i nismo imali suradnika za pokret, sve sam radio zajedno sa ansamblom, vodili smo priču i pokušali pokret grupe i njhovu dinamiku kretanja po sceni prilagoditi tekstu. Mi smo to nazvali tijekom rada oratorij.

Postoji kod Krleže u dnevnicima notica u kojoj kaže da ne vidi Kolumba kao dramu nego kao oratorij, mislim da je to napisao prije nego što je napisao Kolumba.

Očito je Kolumbo bio poželjna tema kod dramatičara i onda je on spomenuo kritiku svih njemačkih dramatičara koji bi htjeli pisati Kolumba kao dramu a on to vidi kao oratorij.

Mene je riječ oratorij ponukala da tražim realizaciju tog komada prvenstveno u akustičom prostoru. Otuda ta glazba, pokušaj da glazba bude izgradnja društva jer u trenutku kad su oni najsložniji imaju višeglasnu glazbenu građevinu a suprotnost tome je buka, neorganiziranost, bijes, energija  koja izbija iz mase i ne možete je zaustaviti a sve je zajedno praćeno bubnjanjem.

Ovdje je glazba metafora društva i osjetio sam da bi to bilo dobro rješenje za realizaciju predstave. Mislim da je to puno bolji put nego dramu vizualno ostvariti jer je ona toliko zahtjevna da ćete uvijek kasniti za zahtjevima dramatičara i svim onim što se u tom trenutku prikazuje, to je gotovo neprikazivo u vizualnom smislu, ali ako se krenete igrati s tim i prihvatite zvuk kao temelj te slike onda se odjedanput otvara nešto novo.

Želite li ponovno raditi Krležu?

I kao glumac i kao redatelj imao sam jako zanimljive kontakte sa Krležom i imam dosta ozbiljan respekt prema njemu i njegovom djelu jer u dramatičarskom, kazališnom smislu uvijek iznova otkrivam stvari koje su doista tako suvislo, konzistentno i čvrsto napisane da ne možete ne osjetiti prema tome posebno poštovanje.

Ne isključuje mogućnost iako mi u duhovnom smislu nije bio blizak. On je vrlo kompleksna osoba i jako mi je drago da sam se prihvatio jedne drame koja mi ga je približila jer pripada njegovom ranom radu i čini mi se da je u toj svojoj mladosti, zanosu i nadahnuću koju mu je ta mladost pružila, zapravo pokazuje jedan dio sebe koji kasnije blijedi u komadima i baš vjera, zanos i snaga tog sna o putovanju u Nepovrat i privukla.

Krleža je čovjek koji je tijekom godina gubio na intenzitetu tog sna i kasnije svojim životom demantirao buntovništvo i revolucionarstvo načinom na koji je živio i otišao u neke druge vode koje možda pripadaju nekoj vrsti falangi.

Jako mi je ovaj komad važan jer ga otkriva u nekom novom svjetlu, zdravom trenutku gdje to umjetničko srce kuca u potpunosti za svoje stvari bez ikakvih računica, kalkulacija i procjena.