Stilske vježbe ponovno su posjetile Zadar i to je bio idealan razlog da porazgovaramo sa Lelom Margitić koja nije krila oduševljenje što gostuje u Zadru.

Kako je moguće da je predstava nakon toliko godina tako posjećena, koliko se može proniknuti u tajnu predstave i koliko je sama predstava postala integralni dio Vas?

Predstava je zaista doživjela jednu nevjerojatnu starost, nitko to nije očekivao, nas je to jako iznenadilo. Mislim da smo Pero i ja postali svjesni njenog trajanja kada je došlo do obilježavanja četrdesete obljetnice, tada sam zapravo racionalizirala koliko je to silan broj, da je to zapravo cijeli život. Ne znamo u čemu je tajna, to je vrlo teško reći ali ja sam sve uvjerenija da je najvažnija stvar za dugovječnost ove predstave adaptacija.

Queneauov original pisan je za Pariz, autobus. Ovo je lokalizirano, ovo su radila dva mlada, tada nepoznata čovjeka, režiser Tomislav Radić, koji je sad već preminuo, i povjesničar umjetnosti Tonko Maroević. Oni su upravo bili diplomirali i silno su se zabavljali radeći na tekstu. Kako je prve godine gđa Mia Oremović igrala sa Perom Kvrgićem na probama su to dorađivali, tu su padale ideje, svi su se jako zabavljali.

To je tada bio eksperiment dotad neviđen u teatru, bar našem teatru, i nitko nije očekivao od te predstave neki uspjeh. Ta adaptacija je toliko šarmantna, sjajna, duhovita, pametna, a Pero i ja smo je sa punom ozbiljnošću svih ovih godina igrali, sa punim angažmanom, sa golemom energijom i zahvaljujući tome, adaptaciji, tekstu i našem izvođenju, a mogli smo je i upropastiti, predstava toliko traje. Ulažemo puno pozitivne energije i što je jako važno u toj predstavi; ni Pero ni ja nismo ništa mijenjali jer kad počnu improvizacije onda se to raspadne, obično vodi u rasulo.

Ova je predstava ostala vrlo čvrsta i koncizna  i održala se. Publika se smije na istim mjestima kao i '68, ja sam '68 bila na generalnoj probi, sjećam se da sam umirala od smijeha. Sjećam se monologa koji mi je bio neodoljivo smiješan; na istim se mjestima publika smije danas, ništa se na svijetu promijenilo nije ali ipak je ta adaptacija obuhvatila neke opće teme, mjesta koja su danas, i prije pedeset godina i bit će aktualna. Stilske su vježbe obilježile cijelu moju karijeru pa i cijeli moj život praktički.

Pero kao partner nakon svih ovih godina?

Pero je jedan krasan čovjek, jedan vrhunski intelektualac, o talentu da ni ne govorim. On je jako ugodan, tolerantan, s njim je jako lako komunicirati a mi smo sad već dosta dugo zbilja kao obitelj, jako se dobro poznajemo ali u toj predstavi  monologa ne možemo jedno drugo nadahnjivati. Razumije se da možemo; ako Pero neki svoj monolog sjajno kaže onda ću i ja svoj, ali nema suigre. Sad je Pero u visokim godinama da je pravo čudo da on može tu gomilu teksta odigrati i to publika uvijek nagradi a to je Pero zaslužio.

Kako se nosite s nepredviđenim situacijama?

Ja znam pogriješiti, Pero moj ne zna, ali ponekad ako baš nešto zapne onda uskočimo. Ne smije se improvizirati u pričici koja se priča na 44 različita načina, ako se promijeni riječ onda nastaje rasulo, može uslijediti monolog koji slijedi za 15 min ali onda ste preskočili četvrtinu predstave. Davno mi se dogodilo, mislila sam da ću doživjeti infarkt, vjerojatno bi ga sada doživjela da me sad takav stres pukne na sceni, tada sam vrlo spontano, ne misleći u toj panici rekla: Ja dalje ne znam i mislila sam da će se svijet srušiti, međutim je pao ogromni aplauz, i time se vidi da smo i mi ljudi od krvi i mesa. Onda mi je postalo jasno da nema veze ako zaboravim. I to je ljudski.

Čar pozornice je da se događa tu ali ako nije dobro uvježbano ništa se ne može dogoditi. To je valjda dio glumačkog zanata da svaki put iznova izgleda kao da nam je novo, svježe i nepoznato i čovjek se pita kako to mogu opet sa jednakim veseljem igrati. To se tako mora, drugačije ne može biti.

Koliko se teško prebacivati iz jednog medija u drugi, pogotovo ako se na filmu ili kazalištu igraju drugačije uloge?

Obično ako čovjek radi film oslobodi si vrijeme i posveti se filmu, drugo su televizijske telenovele, to se samo umoriš, film je sasvim nešto drugo. Sve se čovjek navikne, jedno izbaciš iz glave, drugo ubaciš. Ja odavno već puno toga zaboravljam, zaboravljam imena, telefonske brojeve, vjerojatno je to nauštrb ovih tekstova koje moram smjestiti u svoje moždane stanice i onda jednostavno radim selekciju, to je neka automatika, sve je to navježbano. Zato postoje probe, određenom automatikom možete odigrati neku predstavu jer je to tako dobro isprobano da vam se usiječe u vijuge. Daš sve od sebe da bude najbolje što može biti.

Kada bi danas pripremali mali priručnik za glumca koji je upravo izašao sa Akademije kojih bi top pet karakteristika savjetovali da posjeduje u traženju posla i savladavanju uloge?

Ne bih mogla napisati nikakav priručnik zato što su moja iskustva drugačija. Danas je glumcima, kao i svima uostalom, puno puno teže, ima manje posla, manje mogućnosti, drugačije se radi, puno površnije nego što smo mi radili, vremena i uvjeti su se promijenili, svijet se promijenio. Ali svakom bi glumcu savjetovala samo jedno: da se veseli svome poslu, da to radi iz veselja i zadovoljstva jer to takav posao je, taj posao može pružiti zaista veliko zadovoljstvo. To je kreativan posao, to nije dosadan posao, to je posao koji te ispunjava i iz kojeg se može za sebe privatno izvući velika korist, to je posao koji te može oplemeniti.

I da radi iskreno, sve što sam rekla podrazumijeva iskrenost.

Puno se promijenio odnos mladih glumaca i glumaca velikana nekad i sad, kako ste Vi gledali na svoje uzore?

Mi smo odrasli na uzorima, na svim područjima su postojali neosporni autoriteti koje smo gledali kao bogove, Krleža npr, Gavella. Gavella mi je bio na prijemnom a Ranko Marinković mi je bio profesor. Ne kažem da je danas gore, samo je drugačije jer i prijateljski odnos na kojem se danas inzistira neizmjerno je vrijedan, može dati fantastične rezultate ali mi to nismo imali. Mi smo bili u društvu autoriteta, gđu Miu Oremović, koja je bila velika zvijezda na filmu i prvakinja u teatru, jedva sam se usudila pozdraviti. Kada radim u društvu mladih jako mi je lijepo.

Koliko se vremena imate prisjetiti svojih početaka?

Ja sam sada u godinama kada se samo toga prisjećam, svi govore na treba misliti na prošlost ali priznajem da sam sentimentalna i nostalgična i stalno se prisjećam početaka i svega što se zbivalo. U životu se čovjeku svašta dogodi, ali Bože moj, svi smo u istoj kaši.

Zadarska publika, koliko se često vraćate u Zadar?

U Zadru smo oduvijek kao doma. Pokrajinska kazališta su se pozatvarala ali Zadar se nije dao zatvoriti, dugo je funkcionirao samo sa jednom glumicom i glumcem, to je bila Jelica Lovrić, ali uvijek je održao kazalište, pa makar sa gostovanjima, tako da smo oduvijek dolazili u Zadar. Zadar je svijetlo, blistavo ime u našem kazališnom svijetu.