Zanimljiva prezentacija zbirke poezije "Šapat tišine" održana je u Gradskoj knjižnici Zadar, a mi smo tom prilikom razgovarali s autoricom zbirke, Ivanom Milutin!

Kako je došlo do suradnje s Gradskom knjižnicom Zadar u smislu objave zbirke?

Do suradnje s Gradskom knjižnicom Zadar u smislu objave zbirke je došlo preko suradnje s gospodinom mr.sc. Ivanom Peharom, bivšim ravnateljem knjižnice kojem sam donijela svoj prvi rukopis, u potrazi za izdavačem, a on je izrazio želju da upravo Gradska knjižnica bude promotor i izdavač na što sam ja rado pristala.

Tako je nastala knjižica ''Slobodan (u) pad'', s obzirom da sam bila zadovoljna finalnim proizvodom, suradnja se nastavila i s novom ravnateljicom gospođom Dorotejom Kamber Kontić pri realizaciji ''Šapta''.

Ovom prilikom se želim zahvaliti i bivšem ravnatelju i aktualnoj ravnateljici na ukazanom povjerenju.

Kako bi okarakterizirali zbirku, koji motivi prevladavaju, odnosno, koje su se pjesme u njoj našle? 

Zbirka je nedorečeni dio Slobodnog (u)pada, nastajala je paralelno uz prvu zbirku pjesama kao bijeg iz dinamičnog masmedijskog-kuturološkog i tehnološko mondenog svijeta kojim sam bila ok(r)užena.

U prvoj knjizi sam aktivno pratila protagoniste koji su sve dublje moralno tonuli, a u drugoj sam iste te likove vadila i davala im nadu.

Motivi Šapta su duhovni. Propitkujem odnos čovjeka s Bogom, sumnju u postojanje istog, borbu sa samim sobom, a u par navrata se pitam postoje li i twinflamesi , kolika je cijena odricanja od vlastitih želja zbog zadovoljstva voljene osobe...

Pjesme su nastajale u periodu 2009-2013.

Ovom zbirkom se ujedno opraštam od lirskog izleta i veselim se proznom zaokretu.

Pisanje je intiman čin, no objava vlastite intime podrazumijeva određenu dozu hrabrosti. Smatrate li da pjesnici trebaju ''slati'' sebe u svijet? 

Ne samo pjesnici, pisci općenito trebaju slati svoj glas, svoj rukopis, ali ne svi i ne sve. Svaki pravi pisac će mudro odvagati što želi podijeliti, a što cenzurirati. Uzeti u obzir savjete svojih urednika i suradnika. Koliko hrabrosti ima u tome, ne znam, ali izvjesna doza istine u svakoj umjetnosti postoji.

Svaka istina koja izađe na vidjelo nije uvijek draga svima... prešutjeti ili reći? Pa tom se dilemom borimo u svakodnevnim aspektima života, neprestano.

Ja sam za opciju reći, napisati, staviti točku na i, ako treba i pod cijenu kritike.

Pjesnički medij je možda pogodno tlo za nas vječno zaigrane kreativce - idealistički nastrojene naivce koje jednostavno nije briga.

Ubrzano vrijeme u kojem živimo i nove tehnologije umanjile su prisutnost kulture, posebno književnosti u medijskom prostoru, kako u tom pogledu kotira poezija?  

Pišem za sebe, to sam i istaknula u predgovoru svoje knjige, kako će netko to interpretirati mene ne interesira. Pišem jer me to opušta, veseli i zabavlja, toplo preporučujem svima. Pisanje plus pilates i CrossFit. Psihofizička kondicija zagarantirana.

Šalu na stranu, moj stil pisanja možda bolje razumiju mlađe populacije, bolje im sjeda ovo štivo, a kraće forme sam za početak stoga i uzela da se na ovaj način približim upravo njima. S njima radim, pa mogu dobiti direktan uvid u to što im se sviđa a što ne.

Koliko se razlikujete kao autorica u Slobodnom (U)padu i sada u Šaptu?

U slobodnom (U)padu sam se osvrnula na mnoge mladenačke tegobe: gubitak nevinosti, noćne izlaske, sponzoruše, pritisak okoline da se bude savršen, neuzvraćena ljubav, strah od neuspjeha, prve tetovaže, prve glazbene gaže....

U Šaptu idem korak dalje. Što se dogodi kad uspiješ to sve preživjeti? Poezija je oduvijek bila rezervirana za uži krug. Nemam ništa protiv da tako i ostane. Onaj tko želi doprijeti do nje će naći način a pjesma nalazi prave ruke, usne, prste, uši prije ili kasnije koje će joj udahnuti život.

Pozivate goste na poštivanje propisanog dresscoda: look fake, look chic, beboring, take a stand?  

Da, pozvala sam goste na propisani dresscode. Bilo mi je zabavno na promociji prve knjige koja je bila u Muzeju antičkog stakla gledati svoje prijatelje, kolege, suradnike i učenike odjevene u crno bijelo, jer je propisani dresscode bio crno-bijeli svijet.

Ove godine sam ih malo htjela potaknuti na slobodniji modni izričaj, napraviti odmak od klasike: Mix and match, odnosno napomenula sam gostima da se poigraju modom, look fake,look chic, be boring, take a stand i izaberu neki stil koji inače možda ne bi odjenuli na posao, u školu ili u grad na kavu... Smiješan mi je bio don Boris Pedić koji je ujedno i jedan od recenzenata na knjizi Šapat tišine, zabrinuto me upitavši; a što ću ja?

Zabave radi... ovom gradu nedostaje događanja s propisanim dresscodeom, zar ne? Pa ako promocija jedne knjige nije ujedno i prilika da se lijepo sredite, a ne dođete u trenirci, onda ne znam što jest!