Mlada, trenutno najpopularnija glumica u Hrvatskoj priprema predstavu u vlastitome gradu čija je premijera zakazana za sljedeći ponedjeljak u 20h. Riječ je o predstavi Federica Garcie Lorce Dom Bernarde Albe i tom predstavom HNK Zadar obilježava 70. godišnjicu svoga rada. Sa uspješnom glumicom koja je zatrpana silnim obavezama  i u kojima, ističe, uživa, uspjeli smo razmijeniti koju riječ.

Kakav je osjećaj imati premijeru u vlastitome gradu?

Super, baš dugo nisam bila ovdje i kad su me pozvali prvo mi je bilo: Da, hoću, jedva čekam, pogotovo za sedamdeset godina kazališta i onda sam skužila da imam hrpu posla i da neću sve stići, da putujem na sto strana sa Zvizdanom, između ostalog putovala sam u Izrael i Njemačka za vrijeme probi ali uspjela sam sve uskladiti tako da radimo punom parom i stvarno sam uzbuđena što sam napokon u Zadru.

Kolika ti je motivacija dijeliti scenu sa Jasnom Ančić obzirom da si prve korake učinila upravo pod njezinim mentorstvom u radionici?

Velika mi je čast, Jasnu obožavam, ona me i spremala za Akademiju i sad kada igramo skupa koliko god mi je super osjećaj toliko mi je i potpuno prirodno. Jasna je super i baš mi je drago da smo zaigrale skupa i nadam se da ovo nije naša zadnja zajednička suradnja.

Od koga si naslijedila glumački talent?

Mama je glumila kao studentica ali to joj je bio hobi a tata je golman pa su to dvije potpune suprotnosti. Da ne budem patetična ali gluma je zbilja poziv, nešto što moraš izraziti. Naprosto se rodilo u meni.

Sjećaš li se trenutka kada si osjetila da je upravo to ono čime se želiš baviti čitav život?

Cijeli je život to tu negdje, kao mala sam svirala, mislila sam da ću ići na Glazbenu akademiju kao sestra. Vidjela sam audiciju u kazalištu i nisam nikome rekla da sam se prijavila. Razmišljala sam: Idem probat, ako prođem-prođem. Poslije škole sam pristupila audiciji, bilo je oko dvjesto ljudi, baš kao na pravome prijemnome. Tu su bili ljudi koji su se bavili glumom cijeli život. Ja sam došla potpuno napamet i nakon par dana me nazvala Jasna i pozvala me u radionicu. Mojim roditeljima je trebalo duže da se slože sa mnom da to nije hir, shvatili su me zaozbiljno. Ovdje sam spoznala da želim biti glumica.

Imaš svoj bend, možeš li povući paralelu glazba-gluma?

Mislim da je u glumi jako bitan osjećaj za glazbu. Dosta radim s glazbom, dok snimam slušam glazbu i pokušavam spojiti, ne odvajati jedno od drugog. Bend mi je ispušni ventil. Nemamo puno vremena jer se svi bavimo ovim poslom ali svaki slobodan trenutak, u bilo koje doba dana, sviramo.

Koju od sestara igraš u predstavi?

Igram Adelu, najmlađu i najbuntovniju, koja tragično završava. Jako je zanimljiva, prva se odupire majčinom "fašizmu".

Po čemu si tipična Zadranka?

Po ispijanju kava.  Kad sam došla u Zagreb, pogotovo svima nama Dalmatincima, trebalo je jako dugo da kolegama na klasi objasnimo da nam je kava stil života, psihoterapija. Po tom slow motionu sam tipična.

Kakve osobine treba imati dobra glumica?

Prvenstveno, zvučat će kao fraza, ali zbilja biti svoja. To je ono jedino istinito. Ima jako puno klonova, svi nastojimo postići nešto kao netko drugi. To je najveći problem jer ljudi se boje biti svoji iz straha da ne budu dovoljno zanimljivi. To je jedini put u glumi da zapravo otkriješ tko si ti da bi mogao glumiti druge ljude.

Koji si film pogledala najviše puta?

Obožavam filmove, gledam jako mnogo filmova. Pogotovo sad na festivalima. Također sam i otvorena za američke blockbustere. Izdvojila bih Turista, taj film je dobio prošle godine u Cannesu nagradu isto kao i mi. Adelin život također, predivan francuski film. La cinema paradiso, nedavno sam ga pogledala, klasik. To je bio prvi film poslije kojega sam ridala baš kao malo dijete nakon dugo vremena.

Čije te muško lice u krupnome planu ostavlja bez daha?

Ima puno kolega, Goran Marković moram ga spomenuti. Nikola Rakočević npr, od stranih Jake Gyllenhaal možda. Od starih majstora, kako smo u Cannesu gledali filmove s njima, vidjeli smo Michaela Cainea, Harveyja Keitela. Sada ih i drugačije gledam.

Kada si pročitala scenarij jesi li možda već tada imala osjećaj da ćete snimiti nešto veliko?

Redatelj mi je dosta ranije rekao za film, otprilike sam znala u kojem smjeru ide. Kada sam pročitala scenarij imala sam osjećaj: To je to, ja to moram igrati, kao da je za mene pisan. Jako je rijetko u ovome poslu da se sve spoji: dobra ekipa, produkcijska kuća, dobar redatelj. Teško je napraviti film a kamoli dobar film. Ogromnu smo ljubav dali u njega, bili smo obitelj za vrijeme snimanja i još uvijek smo vezani. To je opasno u ovome poslu, jer to je ipak posao ali na Zvizdanu smo se svi sprijateljili.

Lik Gorana Markovića umire u prvoj priči a u drugoj ga gledamo u potpuno drugoj ulozi. Koliko je Dalibor Matanić igrao na efekt iznenađenja?

Od početka je zamišljeno da u filmu imamo tri priče, potpuno različite sa istim glumcima. Redatelj i ja volimo reći da su to tri različite priče, tri različita lika ali jedno tijelo. Često ljudi vani znaju pitati: Čekaj malo, glumiš li ti Hrvaticu ili Srpkinju što je, zapravo, odlično pitanje jer na koncu nije bitno. Ta je konfuzija dobrodošla. Ljudi su dirnuti pričom jer je univerzalna bez obzira što je tema nama bliska.

Daliboru Mataniću su jako važne žene na filmu, ti si zapravo nositeljica cijeloga filma

Redatelj ima poseban touch za žene, on je jedan od rijetkih koji poklanja ženama toliko pažnje. Ova je priča, koliko god mi bili mladi, nešto s čime se susrećemo svakodnevno. Bez obzira što sam se rodila '90 nije mi strano.

Suradnja s Nives Ivanković?

Jako je volim. U sceni gdje tuče Dadu Ćosića i mene zbilja nas je izmlatila, toliko ima energije, toliko je dobra glumica. Nije glumila na filmu dvadeset godina, u Zvizdanu je, po meni, rasturila. Bila nam je ogromna podrška, stvarno je specifična, vrijedna je. Poslije cijelodnevnog snimanja kada bi došli u hotel tjerala bi nas da još radimo za sutra.

Predivno je bilo raditi sa njom. Teško je naći kolege koje će ti dati maksimum.

U filmu ima scena gdje se samozadovoljavaš, koliko ti je bilo teško toliko se intimno izložiti?

Na snimanju se sve rutinski odrađuje. Na setu se svi potrude; odu svi koji tu ne trebaju biti, ostanu kostimografkinja, snimatelj i redatelj. Plus toga, Dado (Matanić, op.a.) je veliki zafrkant i tako čini atmosferu ugodnijom. Na koncu, to ti je posao. Isto tako i sa scenama seksa. Puno su mi teže bile neke druge scene, npr scena u jezeru jer mi je bilo jako hladno.

Koliko ste snimali film?

U mjesec dana smo snimili materijal od četiri sata. Samo je prva priča mogla biti cijeli fim.

Snimali smo kronološki.

Daljnje promocije Zvizdana?

Poslije premijere idem u Dubai, Goran putuje u Palm Springs.

Budući projekti?

U siječnju počinjem s Matanićem snimati dramsku seriju od dvanaest epizoda i trebala bi snimati debitantski film s Barbarom Vekarić.