Ususret današnjoj premijeri kojom se obilježava 70. godišnjica HNK Zadar i 40. godišnjica umjetničkog djelovanja Jasne Ančić, porazgovarali smo sa Draženom Ferenčinom, redateljem predstave.

Poslužili ste se simbolikom Lorcinih naranči u spomenutoj predstavi

To je jedan od njegovih najčešćih motiva u poeziji, vjerujem da će to publika i prepoznati. Mi smo se možda više bavili njegovom poezijom nego onim što piše u ovoj drami. Čini mi se da, bez obzira koliko su to čvrsto zadani dramski karakteri, cijela je drama natopljena poezijom i probali smo tražiti predstavu negdje između redova. Čini mi se da su važnije emocionalne atmosfere, poetski momenti ispod kojih se kriju neka suzbijena emotivna stanja. Otud i naranče i poezija. Vjerujem da će publika prepoznati poetična mjesta karakteristična za Lorcinu umjetnost. Poezija je ipak dominantan segment.

Što možete reći o glazbi i pjesmama u predstavi?

Bez obzira što se priča odvija u nekom selu u Andaluziji, mislim da je, bez puno intervencija, moguće zamisliti da se odvija i na nekom otoku u blizini. Ovo je vrlo univerzalna priča koja je itekako prihvatljiva. Da mi je umriti, čuo sam je ovdje u Zadru, narodna pjesma iz ovoga kraja te imamo cante jondo. Zbog toga je i prisutna takva glazbena mješavina i točna atmosfera koja na lijepi način ilustrira i podcrtava Lorcinu poeziju i umjetnost uopće. Možda će neki glazbeni purist prigovarati da je prisutan glazbeni miks. Cante jondo je blago Španjolske a takvo je blago  Lorca izučavao i sakupljao. Imamo čak neke i korzikanske napjeve. Ipak mislim da je to sve dio mediteranskog bazena, ova literatura tu i spada.

Simboličke igre, primjerice s plahtom, pripovijedaju nam neverbalnu priču

Zapravo imamo vrlo malo scenografije, krevet kao univerzalni prostor njihove čežnje, svega onoga čega su lišene, mjesto gdje pokušavaju ispuniti svoju suzbijenu seksualnost, seksualnost koja je puna tuge jer je one ne mogu doseći.Trudili smo se ne pretjerati, dozirati lascivnost. Prvi je zadatak bio da ne prijeđemo u vulgarno.

Jasna Ančić je ovdje svojevrsni "mater familias"

Jasna predstavlja svojevrsni muški princip i igra krasnom igrom.

 

Dom Bernarde Albe napisan 1936. god. klasično je djelo o represiji i napetosti u obitelji bez muškaraca u sredini u kojoj su životi žena određeni strogim kulturnim i društvenim tabuima. Izvedena u zadarskome HNK 1974. godine, ponovno je uprizorena za 70. obljetnicu postojanja kazališta