Povodom gostovanja HNK Split s predstavom Kašeta brokava razgovarali smo sa glumicom Nives Ivanković. Simpatična glumica, dobitnica prošlogodišnje Zlatne arene za najbolju sporednu ulogu u filmu Zvizdan, govorila je o svojim glumačkim iskustvima, ali i otkrila kako radi na scenariju za dramsko-humorističnu seriju.

Kašeta brokava imala je premijeru prije dva mjeseca

Predstava je već proglašena hit-predstavom jer u Splitu je rijetkost da se unaprijed rezerviraju karte. Ja se šalim, ali to je i zapravo istina, da nas je u prosincu pogledalo više ljudi nego na utakmici Hajduka. Sudeći po njihovim reakcijama, jako im se sviđa.

Kakve uloge najviše volite igrati?

Imam dvadeset i dvije godine profesionalnoga rada iza sebe. Glumac, kao i čovjek koji, npr, završi ekonomiju, kreće otpočetka, od malih uloga, od srednjih, pa velikih. U sjećanju ponekad više ostaju neke manje uloge nego veće. Uglavnom nisam klasificirana u nekome određenom žanru. Igram i u komedijama, dramama, i na filmu i na televiziji i u teatru. U svakoj ulozi, kakva ona bila, mala ili velika, uživam jer to moj posao, moja strast, izazov i zadovoljstvo.

Glumac raspoređuje svoje uloge na način kako misli da je najbolje odigrao, u kojima se više našao, u kojima nije. Za neke, u kojima sam mislila da se neću uspjeti toliko naći, ispale su bolje od onih od kojih sam sama imala veća očekivanja. Sve su mi moje uloge podjednako drage.

Vaša prva želja bila je studiranje režije. Prije dvanaest godina snimljena je prva hrvatska sapunica Villa Maria, tu ste igrali negativku Natašu Jug, ali ste snimili i režirali dokumentarac Iza kamera Ville Marie. Što možemo očekivati od Vas u budućnosti što se tiče režije?

Nedavno sam napisala scenarij od dvanaest epizoda, ali pisala sam već scenarij za Splitski festival, scenarij za novogodišnju emisiju Po ure torture, spomenuti dokumentarac. To je dijapazon vezan za moj posao; i pisanje i režija. Nije neobično da glumac postane redatelj: imamo kod nas primjer Antuna Vrdoljaka koji je prvo bio glumac pa redatelj, i to odličan, Mustafa Nadarević se okušao u teatarskim vodama kao redatelj. I Mirjana Karanović sada na Sundanceu ima film prvijenac. Svima nama glumcima režija je bliska i isprepletena, bazično vezana. Moj glumački posao mi omogućuje da idem naprijed i u tim žanrovima, da bolje razumijem što se radi. Sve što je vezano za glumu, pisanje i režiju u budućnosti pitanje je trenutka, iskustva i zrelosti.

O čemu se radi u scenariju koji ste napisali?

To je humoristično-dramska serija. Trenutno sam u procesu koji se tiče produkcije, odabira glumačke postave i same realizacije projekta.

Kako ste se pripremali za Zvizdan?

Zvizdan mi je došao u pravo vrijeme, nakon dvogodišnjeg neprekidnog snimanja Ruže vjetrova i paralelnoga rada u teatru. Došao mi je kao odmor, uživala sam u laganome tempu. Na televiziji se epizoda snimi u jednome danu, dnevno dvadeset pet scena, a na filmu se snime jedna do dvije scene. Uživala sam u u društvu redatelja kao što je Matanić koji ima divan način rada sa glumcima, uvažava mišljenja glumaca nadograđujući svoje ideje. Također s divnim partnerima kao što je Tihana Lazović, moja filmska kćer koja je izvrsna i kao partner i kao čovjek jednako kao i Dado Ćosić.

Tu je bio teren u zadarskome zaleđu, Ervenik, pa prema Kistanjama. Lijepo iskustvo, znala sam na snimanju da smo napravili dobar posao, međutim nisam očekivala ovakav slijed događaja, da će naš film ispisati prvu stranicu hrvatske kinematografije koji je nakon trideset i četiri godine prvi put u službenom odabiru Festivala u Cannesu.

Imate tu moć da likove koji nisu centralni gurnete u prvi plan. Jedan od takvih likova bila je i Seke Odak

Večer prije sam pisala scene, ali i kolegama što bi mogli otprilke odgovoriti. Htjela sam kroz sapuničarsku varijantu educirati TV publiku jer su mi kasnije prilazili i govorili da su djeca s uživanjem čitala lektiru koju je ona spominjala. Ima trenutaka koji su vrijedni u pisanju. Prava improvizacija je dobro pripremljen posao iako je kod mene sve izgledalo kao improvizacija.

Što Vas može nasmijati?

Nisam osoba koja se smije na svašta. Ljudi me doživljavaju kao veseljaka, nisam baš takva privatno. Ljudi koji su proizvođači humora su privatno zatvoreniji. Neki prijatelji s kojma se družim, čiji smisao za humor volim me znaju dobro nasmijati.

Što se tiče serija, odgovara mi britanski humor, a u zadnje vrijeme volim pogledati Simpsone. Odgovara mi takva satira, britki i oštri humor, siroviji i direktiniji, pomalo sličan našem dalmatinskom pa i bosanskom.

Vaš životni moto?

Ono što mi je najbitnije i što mi daje snagu je ono univerzalno: Bog i moja obitelj. Treba vjerovati u dobro i da se dobro dobrim vraća. To su životni postulati koje sam dobila svojim odgojem: vrijedno i pošteno raditi. Život jest pun trnja, prepreka, ali ako čovjek nešto radi s ljubavlju, iskreno i sa uvjerenjem uvijek će se dobro vratiti. Nikada u životu ne smijemo posustati. Ako se nešto iskreno i sa strašću radi rezultati moraju doći.