Porazgovarali smo se Bojanom Brajčićem, mladim perspektivnim splitskim glumcem angažiranim u Gradskom kazalištu mladih Split kojega je zadarska publika upoznala kao Anđela u predstavi Umjetnost intervjua.

Što za tebe znači uloga Anđela u predstavi Umjetnost intervjua?

 -Ako je Bergmanova sonata "Jesenja", onda je za mene Mayorgina "Umjetnost intervjua" proljetna. To je psihološka drama  koja preispituje istinu, laž, sjećanja i izmišljotine. Što znači zaštititi nekoga lažima, a što znači živjeti u laži? Kako neke stvari zataškati, a kako se opravdati? Mnogo pitanja postavlja ova drama, a odgovor sami dajemo jer je ovo komad u kojemu svi vidimo svoje bližnje, pripadnike treće dobi. Kako nakon ovoga ravnodušan slušati ili se sjećati priča svojih bake i djeda kada su možda te priče kroz godine doživjele namjernu ili slučajnu metamorfozu? Za mene je Umjetnost intervjua šokantna priča započeta nečim što danas smatramo benignim činom, intervjuom.

Anđelo je moderni fizioterapeut koji radi sa starijim ljudima., iznimno ih poštuje i smatra da su dragocjeni jer sve ono što oni nose sa sobom, svo iskustvo, znanje i sjećanje je neizmjerno bogatstvo. Njegove su metode nekonvencionalne, ali vjerujem da su učinkovite. On svoje pacijente animira, zabavlja i upoznaje, na taj se način oni opuštaju i vjeruju mu u potpunosti. Nekad čak toliko da ga zamjene s nekom dragom osobom iz svoje prošlosti.

S Elvisom Bošnjakom, unutar njegovoga kazališta Playdrama, si radio na mnogim predstavama: Omladini o idealima, George Kaplan, Kašeta brokava

-Elvis je vizionar koji se usudi ono što se malo ljudi usudi raditi; složio je prvo kazalište koje radi praizvedbe dok se većina institucionalnih kazališta odlučuje na "zicere". On riskira i to neizmjerno cijenim kod njega i njegovoga kazališta, ljudi često ozbiljno ne shvate nezavisni teatar. Elvis je jedna kompletna ličnost koja će, vjerujem, ostati zapisana kao čovjek koji je išao dalje od HNK.

Surađivao si s Nenni Delmestre i Reneom Medvešekom. Postoji li određeni redatelj s kojim imaš neostvarenu želju surađivati

-S Nenni je jednostavno jer se vrlo dobro poznajemo i ima potpuno povjerenje u mene. Volim raditi s njom jer odlično komuniciramo, ona daje osnovne smjernice i dalje pušta kreaciji slobodu. Svaki redatelj ima svoj kod, za sada s Nenni odlično funkcionira.

Rene je istraživač u kazalištu, on ne želi znati kako će izgledati finalni proizvod, želi iz svih ideja stvarati slike. On je kao glumac igrao mnoge uloge i kao redatelj je došao nepatvoren, neokaljan, s čistom idejom i misli. Sve je pitanje kako se čovjek slaže s određenim principom.

Nemam određenoga redatelja čijim bi se produktom vodio i zaželio s njim ostvariti suradnju. Najdraži mi je redatelj onaj sa kojim se razumijem.

Humoristični projekti sa Akademije Neki novi glumci i Svi moji prekidi broje mnogo pogleda na Youtubeu

-600 000 pogleda je zbilja mnogo i cijela ekipa ne može vjerovati jer je to plod naše studentske zafrkancije. Sada stvaramo glazbu, nitko se ne predstavlja, ali idemo pod imenom Delikt, riječ je o audio-vizualnom projektu. Uskoro će izaći treći spot.

Prošle si godine radio na šest predstava uzastopno. Koliko je to kreativno iscrpljujuće

-Nisam ljubitelj fraze "Kada se skače iz uloge u ulogu to je jako naporno". Svaki put kada glumac izlazi pred publiku pod adrenalinom je. To je za tijelo jako iscrpljujuće. Fokusiran si na svoju ulogu i samo tomu pridaješ pažnju. Prošla je godina bila jako dobra škola.

Kakve bi uloge htio igrati u budućnosti

-Ovo nije period kada imam neke zamisli i planove. Imam autorske želje, ali ne glumačke. Trenutačno nemam određeno lice iz literature koje bi htio igrati. Ne ograđujem se od uloga, ali bi jednoga dana volio pisati i režirati.

U velikome broju predstava likovima koje igraš glazba je važna koliko i tebi privatno

-U većini predstava sviram, zafrkavali smo se da će me HNK zaposliti u orkestru a ne u drami. I u Umjetnost intervjua glazba i ples su način ozdravljenja. Glazba mi je ispušni ventil, lijek za dušu. Radio sam autorsku glazbu za predstave Omladini o idealima i Pritisci moje generacije.

Kakve predstave voliš pogledati

-Volim suvremeno kazalište, kada kroz metafore i simbole trebam sam dešifrirati poruku, volim minimalizam i intrigantnost. Ne volim previše eksplicitno i ekspresivno, šablone i melodrame. Ne volim kada se na predstavi vidi da je zarađena, kada se vidi da se nije pozabavilo odnosima, likovima, kada su očiti nedostatci. Volim se nasmijati. Ljudi žive teškim životom, nisam siguran da to isto žele pogledati u kazalištu.

Ljudima nedostaje humora i duhovitih tekstova. Postali smo preozbiljni, preozbiljno shvaćamo kazalište. Nažalost, u našoj su državi ljudi previše ideološki zakopani. Kazalište bi se trebalo okaniti politike; dio publike će ga subjektivno podržati, a dio popljuvati, nitko neće vrjednovati kvalitetu umjetničkoga djela.  Trebalo bi se raditi kazalište neopterećeno društvenim kanonima. To jest teško, ali smatram da postoje suvremeni tekstovi koji bi se trebali igrati kod nas. Tako bi se i naša dramaturgija razvijala u drugome smjeru.

Mislim da bi se, i mi stvaraoci i publika, trebali vratiti svojim dječjim radostima, jer i sami teatar u svojoj biti jest - igra.