Malo je onih koji, kao poznavatelji zadarskog kulturnog života, nisu čuli za Stanislavu Nikolić Aras. Aktivna na području književnosti - poezije, proze, kritike, pokretanja književnih i kulturnih inicijativa i manifestacija kroz udrugu ZaPis, ali i suradnica ostalih manifestacija, Aras je ovih dana izuzetno aktivna

Očekuje nas promocija njezine pjesničke zbirke i radionica kreativnog pisanja pod nazivom OtPis, kao i gostovanje Ivane Rognar, dobitnice ovogodišnje nagrade J.P. Kamov.

Dvije godine od objave zbirke pjesama "Takve se stvari događaju ljudima", Aras je objavila zbirku proza "Meke granice" koja okuplja priče nagrađivane na brojnim književnim natječajima, a objedinio ih je Algoritam.

"Nedolično i vrijedno spomena" (Durieux)- sam naslov zbirke poezije koju predstavljaš u atelieru Benini 25. siječnja (19 sati) odaje da se radi o nekakvoj subverziji vrijednoj ''spomena'' - vrijednoj pažnje, onoj koja neće biti samo ''krik u noći''. Jesi li pjesnik koji trese i budi?

Ja? pa ne znam baš, nisam sigurna da sam jedna od tih. Možda u nekom suptilnom vidu neke suptilne čitače. Moje su pjesme čak i kada su recimo uvjetno „strašne“ ili „jake“ ipak samo poetska subverzija. One su, čini mi se, čvrste u svom svijetu i nisam sigurna da se prelijevaju u opće i lako dostupno. Pjesnici koji tresu i bude su ili veliki talenti koji su poezijom razbili okoštale moralne građanske sisteme ili provodnici kakvih društvenih ideja i revolucija. Kao npr. u Rusiji ili Americi. Moja poezija nema jaku poveznicu s društvenim kretanjima. To je možda tek jedan plitak sloj, taj društveni kontekst. A u emotivnom i misaonom kontekstu možda poneke i trese i budi ... ako ih barem inspirira da budu bolji ljudi i osjetljiviji na okolinu u kojoj žive, ja bih bila i više nego sretna. Možda je ovo što sam rekla pretenciozno, ali i tvoje pitanje je bilo otprilike smatram li da je moja poezija budničarska.

Atmosfera jedne zatvorene sredine, bezizlaznosti, jako je prisutna u zbirci priča. Smatraš li da se kroz književnost uvijek zalažeš za likove u koje se pisanjem odijevaš i koji se bore za o(p)stanak u takvom društvu?

Ne. Ne zalažem se. Iz zalaganja mi upiši jedinicu odmah. To što su likovi ti koji jesu, oni koji se nisu snašli u životu i nisu sretni i situirani jest zato što takvi likovi imaju priču, imaju iskustvo i imaju dramu. Imaju misao i napetost, određuju se prema nekome ili nečemu, oni se zalažu, najčešće za svoju slobodu da budu neovisni pojedinci. To je naravno utopija, ali njihovi me misaoni procesi zanimaju, njihova iskustva.

To su ljudi koji nisu htjeli voditi život koji vode, likovi na čijim se životima zrcale maligne bolesti društva i sistema koji se mijenjaju, a da se zapravo ne mijenja ništa.

U svojim pjesmama i pričama često ''komuniciraš'' s poznatim piscima, odakle ta potreba i jesu li to svojevrsni tragovi profesorice književnosti u tebi?

Doznajte više o radionici pisanja ovdje: https://www.facebook.com/events/1815985915356654/

To su definitivno tragovi profesorice u meni, ali i tragovi frajerice. Postupak komunikacije s piscima za mene je prirodan jer netko tko se oblikovao velikim dijelom kroz čitanje književnih dijela koja s nama komuniciraju, zar ne, prirodno je da želi dvosmjernu komunikaciju. Ako provedeš vrijeme u bliskom kontaktu s Balzacovim romanima, poslužit ću se metonimijom pa reći s Balzacom, Murakamijem, Calvinom prirodno poželiš reći makar nešto malo kada se u životu sretneš s temom o kojoj je dotični pisao.

Ovo je dijelom šala, to je zaista spontani moj impuls. Posvetiti pjesmu Hemingwayu, odnosno prizor na ulici nekom njegovom prizoru ili naslovu, ili sjetiti se Burrougsa dok pišem o zadarskim nekim likovima je na koncu i zabavno. To je asocijativni postupak. Ništa posebno.

Nakon zbirke poezije, kratkih priča, hoćeš li se okušati u pisanju romana?

Okušala sam se već u pisanju, ali nisam ga napisala. Ne bih se uspoređivala sa sebi sličnima. Jer kao što je nedavno rekla jedna divna pjesnikinja o književnom društvu u nas, otprilike – okružiti se sebi sličnima i biti samozadovoljan- mi nije zanimljivo. Dosadno mi je to. Ne kažem da bih ja mogla sad sjesti i napisati roman, a neću. To bi bilo glupo. Ali da, sigurna sam da bih mogla sjesti i napisati roman o svome djetinjstvu ili nekim odnosima, ali to mi se ne da.

Volim onu prvu rečenicu iz Lovca u žitu. „Ako već zaista želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidkoperfildsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari.“    

Svakako bih voljela napisati roman, obožavala bih pisati roman, baviti se likovima, fabulama, čitavim svjetovima. Možda sam malo prestroga prema sebi i drugima. Ali zaista ima takvih romana pred kojima ja ostajem bez daha, ja nisam sposobna ni spremna za takav poduhvat. Nemam još uvijek te snage.

Da sam napisala neki dobar roman kad sam bila mlađa, to bi bilo drugo, ali sada… ne znam. Napisala sam jedan, eno ga kući, vraćam mu se stalno i stalno ga iznova pišem. Igram se.

Boravila si u Hiži za pisce, što misliš treba li Zadar jedan takav zanimljiv projekt?

Da! To je stvar za koju ću se zauzeti koliko mi dopuste prilike i mogućnosti. Svaki pristojan grad u svijetu koji drži do sebe i svoje kulture, umjetnosti, baštine, povijesti, ugleda… svega onoga što Zadar ima i misli da ima, ima i rezidenciju za umjetnike. To je naprosto stvar ugleda i dobrog ukusa.

Imati rezidenciju za pisce ili bilo kakve druge umjetnike i kulturne djelatnike stvar je standarda. Pisci, ako netko slučajno nije svjestan, i te kako puno rade i pišu. Kod nas se očekuje da pisac ima neki stalan posao, da ne putuje, ne izlazi, da grca u kreditima, odgaja djecu, kuha, pere, što sve ne i još usput da stvara nacionalnu književnost.

Kao i u mnogim stvarima i kod tretmana umjetnika u našem društvu vlada neiskustvo i neznanje. Ne bih sad ovdje duljila, potreban bi bio čitav jedan tekst posvećen samo tome, ali kulturni život grada je svakako i ona nevidljiva klima, nisu samo manifestacije koje se lako napumpaju, ispumpaju i kao da ih nije ni bilo. Što je sa stvaralaštvom. Što je s tzv. prilikama?

Ja ne mislim da se tu radi o novcu. To su gluposti, znamo svi dobro da za neke stvari i te kako ima novca, stvar je o ukusu političke elite grada i još nekim stvarima, ali tu sad ulazim u kritiku društva a od toga nema puno koristi. Kao što sam rekla pokušati ću nešto s tim napraviti barem predložiti.

Prije dvije godine je u stanu koji sam privatno unajmila gostovala Dorta Jagić, ostala je u Zadru dva mjeseca, znamo koliko boravak snažnih i karizmatičnih ljudi koji se bave umjetnošću može značiti za jedan grad. Od stvari koje će tu napisati do utjecaja na one s kojima će doći u kontakt. Meni osobno je to kvaliteta jednog grada. Pretjerala sam s ovim odgovorom, ali da, tako nekako.

Jako bih bila sretna da Zadar ima rezidenciju za pisce. Zamisli neku mansardu s pogledom na krovove i zvonike. I sve one ljude koji bi tu boravili. Bio nam je Hitchcock jednom pa smo od toga stvorili legendu. Dobro on je filmski redatelj, ali eto Joyce je bio u Puli i eto čuda, kao da danas nema nekih drugih pisaca. Baš me zanima da li bi znali neki od ljudi koji vode politiku grada nabrojati nekoliko pisaca, a da nisu usput i kolumnisti. Živućih, mislim. Ma dobro bi, vjerujem da bi ali književnost im nije u fokusu. Ali meni jest.

Kako bi predstavila radionicu pisanja OtPis nekome koji za ”ista prvi put čuje za sam pojam ''radionica pisanja''?

Uh, pa rekla bih mu da dođe ako voli pisati, a ako ga to ne zanima da me ne gnjavi. Šalim se ali i ne baš, ljudi koji pišu i bave se pisanjem znaju što bi moglo biti Radionica pisanja čak i ako nikada prije nisu čuli. Kao npr. Radionica izrade košara od pruća, što bi to moglo biti. Ali ok, rekla bih da je to jedan književni kružok gdje polaznici uz vodstvo i vježbe sastavljaju literarne radove te prolaze kroz proces razmjene mišljenja o napisanom, svojevrsnoj analizi i nadogradnji.

Neki će reći da se pisanje ne može naučiti. Ne može se ni sviranje, ni komponiranje onda naučiti. Te su rasprave izlišne. Ovisi o talentu, radu, prilikama, ali radionica pisanja je genijalna stvar. To je mjesto aktivnog promišljanja o napisanom, koncentriranog rada na tekstu koji nije znanstveni ali se koristi svim raspoloživim sredstvima i alatima koje voditelj u svome iskustvu i sposobnosti prenošenja ima.

Svojim statusima na Facebooku veseliš ljubitelje književnosti jer to nerijetko budu prava mala poetska blaga - kradeš li sama sebi te lirske skice za konkretne, zaokružene cjeline?

Kradem.