Natalija Miletić sisačka je spisateljica čije je ime poznato prvenstveno onima koji prate domaće i regionalne natječaje za kratku prozu. Diplomirana je filozofkinja, komparatistica, teatrologinja i knjižničarka, voditeljica radionice pisanja kratke proze.

Nagrađena je prvim nagradama natječaja Kratka priča je ženskog roda 2012., Lapis Histria 2013. i Ulaznica 2016. godine. 

Zbirku kratkih priča "Nisam" objavila je za Algoritam, a ove godine gošća je međunarodnog književnog festivala Kalibar Bestival u Zadru! Bio je to povod za kratki razgovor.

Dobrodošla u Zadar! Jeste li do sada imale priliku biti dio jedne ovakve manifestacije ili će to biti ''probijanje književno-festivalskog leda''?

Svaki festival je drugačiji na svoj način, svaki nastup također, tako da ste kao autor uvijek iznova izloženi nekoj vrsti probijanja leda i znatiželjni na koji će način vaš tekst komunicirati s publikom, moderatorima, vremenskom prognozom...

Iako me zadarska publika imala prilike čuti na Festivalu kulture i snova u Kuli Janković, jako se veselim svom prvom nastupu u samom gradu i nadam se da će on biti ugodan kako meni tako i publici.

Znamo da ste ljubiteljice pisane riječi. Možete li nam reći nešto više o tome kada i kako ste iz čitateljica prešle na drugu stranu i upustili se u tu ludu i nezaboravnu avanturu pisanja vlastitih priča?

Kad si klinka želiš biti balerina, doktorica, vozačica kamiona, ovisno o trenutku i modi, pisanje i pisce nekako tada nitko ne spominje, iako je brzo jasno da bi to moglo biti to.

Zašto i kada se počne s pisanjem skroz je nevažno jer u principu oduvijek nešto motaš po glavi, ono što na kraju zaista ispišeš može te iznenaditi, može biti očekivano, ali u svakom je slučaju posljedica dugih procesuiranja svega oko tebe, i onih namjernih, i onih nenamjernih.

Ono što bih voljela naglasiti jest činjenica da piscem postaješ tek kad shvatiš da je pisanje neprestani rad na tekstu, kad shvatiš da ono što iz tebe ide nije samo po sebi dobro, da je to tek početak.

Kako izgleda vaš proces pisanja; postoje li nekakvi posebni dani, razdoblja u kojima možete ispisati stotine redaka, nakon čega dolazi do zatišja? Nosite li u sebi priče koje jednostavno moraju izaći van?

Pišem sporo, pišem dugo. Nemam posebna razdoblja, nisam još razvila nešto što bih mogla nazvati ritualom. Krećem iz specifičnog sklopa okolnosti i osjećaja, najčešće naoko nebitnih, ali meni važnih za atmosferu i onda im dodajem radnju koja ih drži na okupu. Voljela bih kada bi mogla biti sistematičnija i više usmjerena na radnju, još se uvijek nadam da ću i to savladati.

Vaše priče došle su do čitatelja i putem portala i književnih natječaja. Tko prvi čita vaše priče?

Iako sam jako nestrpljiva pokazati cijelom svijetu sve što napišem, u javnost odlazi samo ono što prođe kroz filter uskog kruga prijatelja u čiji sud sam sigurna. Tekst se kroz ta čitanja brusi i pročišćava, odrasta za nastup. Još uvijek ne mogu zamisliti nastanak teksta bez tog procesa.

Kako je došlo do sljedećeg koraka, odnosno, kako se dogodila objava knjige?

Od moje prvonagrađene priče na natječaju Kratka priča je ženskog roda do objave zbirke priča Nisam prošlo je četiri godine.

U te četiri godine osvojila sam prva mjesta na natječajima Lapis Histria i Ulaznica te niz finala na skoro svim istaknutijim natječajima regije. U zbirci skoro da i nema priča koje nisu prošle kroz sud nekog žirija.

Ponuda urednika Krune Lokotara stoga se nametnula kao jedini logični izbor da se priča s pričama zaokruži u zbirku.

Imate li dojam da se u Hrvatskoj više piše nego čita?

Ne vjerujem da se može pisati bez čitanja. Jedno podrazumijeva drugo, neraskidiv su par. Ne znam što bi statistike pokazale, koliko ljudi piše a ne čita, znam samo da ako je tomu tako, književnosti se ne piše dobro.

Smatrate li da je danas kratka forma doživjela svojevrsni procvat u hrvatskoj književnosti?

Kratka forma je odraz vremena u kojem živimo. Nema dugih zima za čitanje debelih romana, a bome ni čitavih popodneva namijenjenih odmoru. Izloženi smo nemjerljivom broju izbora iz dana u dan, u njih se teško uklapaju dugi zapleti. Stoga je kratka priča savršen izbor. Ona ne trpi viškove, gađa ravno u središte sukoba, sažima najvažnije i nudi ga brzo i intenzivno.