Ostalo / Intervjui

Kalibar Bestival

Ružica Aščić: Opsjednuta sam stilom

Ružica Aščić: Opsjednuta sam stilom

Tri autorice, tri zbirke priča, tri ukoričena prvijenca. Ovaj mini intervju svojevrsan je eksperiment - odgovarat će nam Ružica Aščić, Katja Grcić i Natalija Miletić, koje ove godine gostuju na zadarskom međunarodnom književnom festivalu, KaLibar BestiValu

Bit će zanimljivo doznati nešto više o autoricama i njihovom putu do prve objavljene knjige.

A s obzirom da smatramo nebitnim što su sve autorice-gle čuda-žene, odbacit ćemo ona klasična pitanja o tzv. ženskom pismu!

Danas je naša sugovornica mlada Ružica Aščić!

Drage naše gošće, prije svega, dobrodošle u Zadar! Jeste li do sada imale priliku biti dio jedne ovakve manifestacije ili će to biti ''probijanje književno-festivalskog leda''?

Hvala vama na pozivu. Ja sam dosad nastupila na tri festivala, ali svejedno svaki nastup sa sobom nosi tremu kao da je prvi.

Znamo da ste ljubiteljice pisane riječi. Možete li nam reći nešto više o tome kada i kako ste iz čitateljica prešle na drugu stranu i upustili seu tu ludu i nezaboravnu avanturu pisanja vlastitih priča?

Ja sam imala otprilike 14 godina kada sam krenula pisati. Ideja je bila napisati roman, što sam i napravila, ali to je naravno bilo toliko loše da sam taj uradak sakrila sama od sebe. Negdje u to vrijeme krenuo je i moj čitateljski zanos, a osvojila me je i forma kratke priče.

U ranim dvadesetim sam pisala zaneseno i lako, ali to je vjerojatno zato što sam čitala mnogo manje nego danas i vjerovala da pišem sjajno. Danas sam svoj najgori kritičar i često više uživam u čitanju nego pisanju. 

Kako izgleda vaš proces pisanja; postoje li nekakvi posebni dani, razdoblja u kojima možete ispisati stotine redaka, nakon čega dolazi do zatišja? Nosite li u sebi priče koje jednostavno moraju izaći van?

S obzirom da sam previše opsjednuta stilom, pisanje ponekad dolazi teško. Ponekad mi se čini da sam pod nekom čarolijom kada pišem i ako me ona napusti, rečenice zvuče dosadno i obično, a ja uglavnom razočarano odbacujem tekst. Uvijek mislim da ću se vratiti napuštenim tekstovima, ali uglavnom to ne radim. Ponekad se priča rodi iz jednog bljeska misli, a ponekad je to promišljanje i nadogradnja koja traje danima. U nekim trenucima bih voljela ostaviti sva svoja, a možda i tuđa očekivanja po strani i vratiti se u dane kada pisanje nije trebalo biti tako sjajno, nego samo iskreno. Jer iskrenost je ipak najvažnija.

Vaše priče došle su do čitatelja i putem portala i književnih natječaja. Tko prvi čita vaše priče?

Ponekad moj dečko, ponekad nitko, a ponekad prijateljica i spisateljica Mima Juračak. Objektivno oko je uvijek dobrodošlo, a zahvalna sam na svakoj kritici.

Kako je došlo do sljedećeg koraka, odnosno, kako se dogodila objava knjige?

Meni se kao nekom magijom dogodilo osvajanje nagrade Prozak. U to vrijeme sam malo pisala, nisam slala na natječaje i nije mi bila bitna objava knjige. Što se mene ticalo, to se moglo dogoditi za dvije, pet ili sedam godina. Možda mi se pobjeda dogodila baš zato što mi u tome trenutku književni uspjeh nije bio u fokusu. Ali ta nagrada je donijela puno sjajnih stvari za mene. U cijeloj priči naravno najviše dugujem sjajnom čovjeku Kruni Lokotaru koji je ne samo urednik nego i dobar prijatelj i jako brine za svoje autore.

Imate li dojam da se u Hrvatskoj više piše nego čita?

Čini mi se da određeni ljudi koji pišu vrlo malo čitaju. S tim da bi od mene bilo nepošteno da budem knjiški snob i osuđujem bilo koga tko piše iz bilo kojih razloga. S druge strane, ako odete na Goodreads, naći ćete dosta ljudi koji nemaju književnih ambicija, a strastveni su čitači, pišu osvrte i s drugima diskutiraju o knjigama.

Ono što želim reći je da nemam ništa protiv toga da ljudi ne čitaju knjige, ali ako netko takav ima književne ambicije, onda je to čudno i vrlo vjerojatno pitanje ega.

Smatrate li da je danas kratka forma doživjela svojevrsni procvat u hrvatskoj književnosti?

Pa mislim da jest, ali ne mogu detektirati zašto. Vjerujem da će se svi ti ljudi koji su u proteklo vrijeme objavili debitanstsku zbirku priča kad-tad okušati u formi romana. Roman se još uvijek smatra zahtjevnijom i potpunijom književnom formom od priče. Priča se, ne samo kod nas, nego i u svijetu, još uvijek smatra vježbom, to jest formom u kojoj se probno okušate, pa ako vam dobro ide, onda napišete roman. Ja osobno bih svoje kratke priče željela dovesti do neke pofinjenije razine, željela bih postati bolja jer je ovo forma koja nudi zaista puno.


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.