Mlada politologinja Biljana Gaća odgovorila je na moja pitanja o tome kako se slažu Srbi i Hrvati koji zajedno žive u Vukovaru.

Iznenadila me činjenica koju sam vidjela uživo, da se više međusobno toleriraju i da su kao narod s puno manje nego mi, s puno više muke nekako tolerantniji i zahvalniji. Ne želim podcijeniti veličinu ljudi koji su dali život da bi mi danas imali svoju državu.

Biljana i ja posjetile smo Ovčaru, šetale Vukovarom, sve to dalo mi je još veće divljenje onima koji su bili najveće žrtve. No isto tako, našle smo se sve zajedno Srpkinje i Hrvatice, te zajedno gledale ratne snimke gdje nismo znale tko stvarno gine. I tu smo zaboravile na nacionalnost, osjećale smo zajedničke suze. Svi smo mi „ispod kože od kosti i mesa, i krvavi". Veličina čovjeka je u onome koliko može sretan živjeti u sadašnjosti, opraštajući povrede iz neke prošlosti.

No, ono o čemu bi trebali kritički razmisliti je da ne sudimo ljude po njihovim djedovima, očevima i pradjedovima. Svi su radili ružne i dobre stvari, no potomci, bili to oni ili mi ne bi trebali nositi terete koji nisu njihovi. Svi oni radili su najbolje što su znali, ali mi imamo izbor napraviti nešto drugačije. Oprost, prihvaćanje i suosjećanje nikom nikada nisu donijeli loše. No, mržnja jest. Evo o čemu smo Biljana i ja pričale...

Biljana, poznata si  javno, kao aktivistica u Vukovaru. Nećemo o politici, hajdemo radije malo o svakodnevnim ljudskim mukama... Što je najveći problem Vukovaraca?

Vukovarci i Vukovarke nemaju ništa drugačijih stvarnih problema od stanovnika i stanovnica drugih gradova. Najveći problem je veliki broj nezaposlenih osoba, sve veći odlazak mladih ljudi, odumiranje industrije i sl. Samo što je razlika od drugih gradova što se Vukovar najčešće gleda isključivo kroz prizmu ratnih stradanja i suživota nakon njih, a fokus nije na realnim svakodnevnim problemima i životu kao takvom. Sigurno da je u Vukovaru dodatno otežan život zbog nepronalaska nestalih tijekom Domovinskog rata, ali vjerujem da i obitelji nestalih sigurno žele pokušati u svom gradu živjeti što je mirnije i bolje moguće, uz mogućnost da se njihovi unuci i unuke zaposle, a ne da napuštaju grad.

Zajedno smo pohađale Školu ljudskih prava gdje ste bile vi - cure iz Vukovara - hrvatske i srpske nacionalnosti. Gledale smo snimku gdje pada granata, svi ginu i - sve smo plakale. Pričale ste o svojim teškim iskustvima. Kakva je danas situacija među mladim Srbima i Hrvatima u vašem gradu?

Da, sjećam se te škole, jako lijepo iskustvo. Vrlo sam emotivna osoba i ne libim se pokazivati osjećaje. Patnju drugog čovjeka i stradanja jako teško podnosim i to me dodatno motivira da se zla koje su ljudi u stanju učinit nikada ne zaborave, kako se ne bi ponovila, a nikako ne kako bi se opetovano osvećivalo ili mrzilo. Prije i nakon toga pohađala sam i mnoge druge seminare i radionice na teme ljudskih prava, pomirbe, politike mira i sl. I na svakom takvom susretu upoznala sam divne mlade ljude i naučila puno toga.

Vrlo je teško generalizirati iz svoje perspektive i svog iskustva, ali je to jedino iskustvo na temelju kojeg mogu govoriti. Za mene i moje prijatelje i prijateljice nema razlike tko je što, nego kakav je tko. Time smo se uvijek rukovodili i zato sam sretna što su mi prijatelji i prijateljice različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, zbog toga se smatram bogatom osobom.

Kako ti vidiš kao mlada educirana osoba sa iskustvom izlaz i rješenje u trenutnim situacijama?

Nema jednostavnog rješenja, niti čarobnog štapića. Treba željeti i raditi. Ali smatram da je sad red na mlađim generacijama. Mi sad trebamo pronaći snage i reći dosta. Dogodile su se strahote devedesetih i toga se uvijek treba sjećati u spomen neponavljanja, ali život mora ići dalje. Mržnja nas može samo izjedati i od nje ćemo postati paralizirani. Mi zaista trebamo pokušati živjeti punim plućima u Vukovaru, to je naš zajednički grad i samo nas manipulacijama mogu držati umjetno posvađanima. Potrebno je samo malo skrenuti pogled s nametnute perspektive, dopustiti da te izvorna pripadnost ljudskoj rasi vodi i onda ćeš itekako shvatiti da mladić ili djevojka koji su rođeni devedesetih sigurno nisu i ne mogu biti krivi za ono što se tada događalo. Radom na sebi, samosvjesnošću i borbom protiv manipulacije medija i političkih elita možemo se zajedno oduprijeti onome što nam se nameće. Izazivam nas J

Kako se nosiš s preprekama u borbi koju vodiš?

Nije lako, ali ja nisam jedna od onih koji će kukati. Nije lako biti mlada osoba, pri tome žena u Vukovaru koja se bori za ravnopravnost svih građana i građanki Hrvatske. Koliko god to nekome zvučalo banalno, to nije lako. No ja ću uvijek stajati na strani slabijih i onih koji su u manjini jer to je bit demokracije i zaštite vladavine prava. Većina treba štiti manjinu jer inače manjine neće biti, odnosno bit će asimilirana, a ne integrirana ili će joj prava biti ugrožena. Socijaldemokratske vrijednosti poput slobode, solidarnosti, pravednosti i ravnopravnosti živim svakodnevno i to u današnjem društvu nije lako. Nailazim na različite osude čak i ozbiljnije prijetnje, ali neću posustati, to je moje uvjerenje i borba koju ću voditi dokle god budem osjećala da trebam. Čovjek treba slušati unutarnje osjećaje i intuiciju, vjerovati u sebe i sebi i pustiti da ga i Bog vodi. A ako ne vjeruješ u Boga onda pusti barem da te vodi ono što je čovjeku umom neobjašnjivo.

Misliš li da mi u Dalmaciji imamo veće mogućnosti i bolje životne uvjete?

U svakom dijelu Hrvatske su specifične okolnosti. No ono što mislim da se može poopćiti i što razna istraživanja pokazuju jest da se u Slavoniji zaista živi teže. Također, to nije kukanje, to su činjenice koje mi zajedno trebamo mijenjati. Slavonija izumire, mladi odlaze, plaće su najniže, nezaposlenost najveća. Naša Dalmacija ima predivno more, obalu i od turizma mnogi žive. Nije ni to lako, ali bolje je. Vjerujem da ćemo se jednom dičiti i kontinentalnim slavonskim turizmom jer itekako imamo što ponuditi - od riječnog turizma, gastro turizma, vučedolske kulture, povijesnih znamenitosti, prirodnih ljepota, netaknutih dijelova prirode, šuma, rijeka, potoka, ma - jednostavno svega koliko ti pogled u ravnicu seže.

Kako se možemo obrazovati o svim navedenim temama?

Svakodnevno trebamo prvo željeti naučiti. Trebamo željeti raditi na sebi na svoju, ali još važnije - širu dobrobit. Uspješan pojedinac u neuspješnoj zajednici ne može dugo opstati. Stoga nam obrazovanje i rad na sebi svima treba biti važan. Obrazovati se može višestruko -  od formalnih oblika pa do zaista niza neformalnih oblika obrazovanja - od ljetnih i zimskih škola, seminara, radionica, tečajeva i usavršavanja na različite teme, a sve u cilju razvoja kvalitetnog održivog razvoja i kasnije - života.

Misliš li da bi se mladi trebali uključivati iz humanih razloga u politiku? Kako u današnje vrijeme spojiti politiku, moral i humanost? Zvuči kaoznanstvena fantastika.

Mladi su prijeko potrebni u svim segmentima društva. Potreban je mladenački entuzijazam, aktivnost, energija. Potrebni su svježina, kreativnost i motiviranost. Žalosno je što i mladima to sve više nedostaje jer odrastaju i žive u dosta apatičnom, nezainteresiranom i nemotivirajućem društvu. To ne znači da nas to treba pravdati, mi unatoč tome trebamo biti nositelji svježine, entuzijazma i kreativnosti. Isto tako mladima je mjesto i u politici. U Hrvatskoj je politika dobila isključivo negativne konotacije, što je razumljivo s obzirom na to koliko su puta naši građani i građanke bili prevareni. No, politika nije samo ono što imamo tu.

Otputujmo, informirajmo se, pročitajmo kako ona može moralno i humano izgledati u drugim zemljama, npr. skandinavskim. Još su stari Grci ljude koji su se u to doba smjeli baviti politikom, a to su odbijali zvali „idiotima". Isto tako postoji jedna poznata rečenica našeg pokojnog političara koja glasi: „Politika je k.... samo kada se k.... bave politikom". Politika je za mene odličan alat, oruđe koje ako padne u prave ruke može činiti jako dobre stvari za opće dobro i za širu zajednicu. U to vjerujem i time se rukovodim i nastojim svojim primjerom pokazati da se u politici u Hrvatskoj stvari mogu gledati i raditi na potpuno drugačiji način. I nisam usamljena u tome, samo se nadam da nećemo posustati. 

Ovaj razgovor bio je poziv na pomirenje ili barem promišljanje. Danas je danas, o danas ovisi sutra. A ono jučer dovelo nas je do danas. Znači, mi odlučujemo što će biti. Zamjeranja, svađe, ratovi i mržnje donose samo isto to u još većem obliku i količini. Uz veliko poštovanje prema našim precima, poštujući sami sebe, možemo napraviti prvi korak ka razumijevanju sebe i drugih. Želimo li naprijed, trebamo „prema naprijed" i razmišljati.