Dok traje neizvjesnost oko početka realizacija regionalnog centra za preradu otpada kod Biljana Donjih, u petak je došlo do sudskog epiloga oko namjeravanje gradnje samostalnog zadarskog objekta za preradu otpada.

Naime, u vrijeme dok se gradovi i općine Zadarske županije nisu mogli dogovoriti oko lokacije centra, Grad Zadar je bio odlučio samostalno riješiti pitanje odlagališta kod Dikla krenuti u projekt gradnje pogona. Odabrana je lokacija u blizini Bokanjca, parcela od 12 tisuća četvornih metara ponad porušenih bunkera sjevero-zapadno od Bokanjca, a s Montmontažom je potpisan ugovor o realizaciji tog projekta. 

Ugovor je potpisan početkom 2004. godine, a sada je na Trgovačkom sudu Zadar presuđeno da Grad Zadar mora Montmontaži platiti 1,767.982,15 kuna bez PDV-a, te još troškove parnice u iznosu od 201.340,63 kune zbog nerealizacije projekta.

U ovom dugotrajnom sudskom postupku bilo je raznih obrata. Grad je obrazlagao odustajanje od realizacije gradnje pogona za MBO na Bokanjcu promjenom državne strategije za preradu otpada, država je naime od 2008. godine inzistirala na gradnji županijskih i regionalnih centara za preradu otpada, pa je jednostrano poslan raskid ugovora Montmontaži.

Osim toga jedno vrijeme postojala je dilema oko terena na kojem se namjeravalo graditi jer je Zadarska Nadbiskupija polagala pravo na to zemljište.

Sutkinja Terezija Goreta je u konačnici zaključila da Grad Zadar nije imao pravo na jednostrani raskid ugovora bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje obveze. Prema tome, budući da je Grad neovlašteno raskinuo ugovor "dužan je naknaditi štetu tužitelju koju ovaj trpi i to kako običnu štetu tako i izmakle koristi koju je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora (čl. 266. st. 1 ZOO-a), a posebno je dužan naknaditi tužitelju materijalne troškove budući je isto naveo u svojoj izjavi o raskidu kao i tijekom ovog postupka", navodi se u obrazloženju presude. 

Sutkinja Goreta nije priznala tvrdnju Grada Zadra da se nije mogla ostvariti svrha ugovora s Montmontažom jer je "predmet koncesije" prešao u nadležnost županije. Zaključila je da je to samo tražilo više suradnje između sudionika projekta. Kao dokaz nesuradnje je i podatak da je Ministarstvo zaštite okoliša 2005. godine donijelo rješenje kojim je namjeravani zahvat izgradnje MBO pogona na Bokanjcu utvrđen prihvatljivim. Upravo zato je Gradu Zadru upisana privremena zabrana raspolaganja parcelom do okončanja upravnog postupka.

Hrvatske vode su naime tražile dopunu dokaza o ispunjavanju vodopravnih uvjeta, no to nije učinjeno, a iz dokumentacije nije razvidno što je nedostajalo uz zahtjev. Grad Zadar je obavijestio Montmontažu u lipnju 2006. godine da je lokacija za MBO pogon promijenjena s Bokanjca na Benkovac. A to se, po ocjeni suda nije smjelo učiniti bez dovršetka upravnog postupka vezanih uz zahtjev Hrvatskih voda, odnosno poduzimane su radnje vezane uz promjenu namjene terena iako je to bilo protivno ugovoru s Montmontažom.

Zbog toga, a i zbog odredbi Zakona o obveznim odnosima, Montmontaža ima pravo na naknadu materijalnih troškova vezanih uz projekt, a zagrebačka je tvrtka za dio ovih poslova angažirala Lavčević, izradila brojne projekte i studije te imala troškove koje je procijenio sudski vještak.

Zbog toga bi Grad Zadar trebao platiti oko dva milijuna kuna, ukoliko ne uputi žalbu te Visoki trgovački sud donese drugačiju presudu.