Tim znanstvenika otkrio je kako svakodnevna tjelesna aktivnost, poput odlaska u kratku šetnju ili igranja s djecom, može pružiti kratkoročne dobrobiti za kognitivno zdravlje.

To je bilo ključno otkriće tima koji je vodio Johnathan G. Hakun, docentom neurologije, psihologije i znanosti u javnom zdravstvu u sveučilištu Penn State. Hakun je za The Conversation je podijelio glavne zaključke studije koja je objavljena u časopisu Annals of Behavioral Medicine.

Studija je provedena u obliku kontinuirane ankete i to na uzorku od 204 odrasle osobe srednje dobi. Svaka anketa postavljala je pitanja o njihovom raspoloženju, izboru prehrane i jesu li se bavili nekom fizičkom aktivnošću u otprilike tri i pol sata prije ankete. Sudionici su uz anketu i sudjelovali u nekoliko kratkih moždanih igara s pomoću kojih su znanstvenici procjenjivali njihovu mentalnu brzinu i kratkoročno pamćenje.

Tim istraživača je otkrio kako su poboljšane rezultate imali ispitanici koji su bili fizički aktivni u vremenu koje je prethodilo anketi. Poboljšanje u mentalnoj brzini bilo je primjetno bez obzira je li aktivnost bila manjeg, umjerenog ili jakog intenziteta. To je znanstvenike dovelo do zaključka kako je kretanje, bilo u obliku namjerne vježbe ili kao dio dnevne rutine, ključan sastojak za poboljšanje mentalne brzine.

Zašto je to važno

Kako starimo u pravilu postajemo sporiji, kako fizički tako i mentalno. Dok su istraživanja o tjelovježbi i zdravom načinu života pokazala dugoročne kognitivne i zdravstvene prednosti, veliki dio tih istraživanja bio je usredotočen na tjelesnu aktivnost umjerenog do jakog intenziteta.

Tim vođen Hakunom, pokušao je pak, razumjeti može li kretanje poboljšati naše kognitivno zdravlje ili smanjiti rizik od demencije. Zanimalo ih je u kojem razdoblju se te dobrobiti ostvaruju te koje vrste kretanja doprinose ovim zdravstvenim prednostima.

Što se još ne zna

Studija se oslanjala na to da sami sudionici govore jesu li bili fizički aktivni u vremenu između svakog anketiranja. Iako je sudionicima pružena obuka o tome kako razmišljati o razinama intenziteta, moguće je da je svaki sudionik imao malo drugačiju percepciju svojih aktivnosti.

Na primjer, sudionik možda nije vjerovao da se njihova nedavna šetnja zapravo kvalificirala kao aktivnost umjerenog intenziteta. Monitori tjelesne aktivnosti koji mogu razdvojiti vrijeme i intenzitet mogli bi pomoći budućim istraživanjima da jasnije otkriju te povezanosti.

Još nije jasno hoće li se te kratkoročne koristi akumulirati tijekom vremena kako bi rezultirale dugoročnim poboljšanjima u zdravlju mozga i smanjenju rizika od demencije. Nadalje, tim će u budućim istraživanjima ukomponirati i pametne telefone i nosive uređaje kako bi bolje razumjeli kako ponašanja koja promiču zdravlje i kognitivno zdravlje djeluju na proces starenja. Ova vrsta digitalnog pristupa predstavlja značajan metodološki napredak u području istraživanja rizika i prevencije demencije.