Izloženost djece ekranima usporava kognitivni razvoj, dovodi do teškoća s pažnjom, usporava razvoj govora i potiče burne reakcije. Djeca do 2. godine uopće ne bi smjela biti izložena ekranima, ali istraživanje Poliklinike za zaštitu djece pokazalo je da ih je izloženo čak 79 %.

Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je da djeca do druge godine uopće ne bi smjela biti izložena bilo kojoj vrsti ekrana, a rezultati istraživanja Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba iz 2017. godine na području Hrvatske, pokazalo je da je čak osmero od desetero male djece u doticaju s ekranima.

Posljednjih godina primijećen je i porast djece koja dobivaju odgodu upisa u prvi razred osnovne škole.

Na razini Hrvatske ove godine oko 4000 djece dobilo je odgodu upisa, a među najčešće navedenim razlozima je psihofizička nezrelost djece. Na psihofizičku nezrelost može utjecati više razloga, a ekraniziram (pretjerano izlaganje djece ekranima) mogao bi biti jedan od njih.

"Razvoj dječjeg mozga je najintenzivniji do treće godine", kaže psihologinja iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu Ivana Bilić. Objašnjava da mozak funkcionira preko sinapsi koje su veza između različitih neurona.

"Dijelovi mozga su odgovorni za različite funkcije poput kretanja, govora, emocija. Izlaganje različitim senzomotoričkim podražajima jačaju sinapse i izgrađuju mozak. U slučaju da se dijete nedovoljno izlaže različitim vanjskim podražajima, odnosno kada je većinu vremena izloženo istom podražaju, primjerice ekranima veze se počinju stanjivati i brzo nestaju", objasnila je Bilić.

Edukacijska rehabilitatorica Jelena Petranović zaposlena u Dječjem vrtiću "Pjerina Verbanac" u Labinu kaže da djeca mlađa od dvije godine ne bi smjela uopće biti izložena ekranima osim video poziva s bliskim osobama i to pod nadzorom odrasle osobe. "Izloženost djece u dobi od 2  do 3  godine bi maksimalno trebala biti pola sata dnevno.

Djeca u dobi od 3 do 4 godine isto ne bi smjela provoditi više od 30 minuta pred ekranom, a djeca od 5 do 10 godina od 1 do 1,5 sati dnevno", kaže Petranović.

Dodaje da je vrijeme provedeno pred ekranom potrebno balansirati s razvojem praktičnih vještina i boravkom vani.

Kada su veze  u mozgu čvršće, djeca će uspješnije percipirati svijet oko sebe, lakše će komunicirati i usvajati nove informacije. "Postići to u praksi znači djetetu dati adekvatne igračke i druge podražaje primjerene njegovoj dobi, ali ne ih i izložiti prekobrojnim igračkama i stvarima", savjetuje Bilić.

Neka djeca prvo progovore engleski jezik

Petranović kaže da nije samo vrijeme pred ekranima važno već i kvaliteta onoga što se gleda.

"Treba pomno odabrati što će dijete gledati, primjerice crtiće sa sporijim ritmom izmjenjivanja slika, umjerenim vizualnim i zvučnim efektima te prvenstveno sadržajem sukladnim razvojnoj dobi".

Ističe i da treba dati prednost sadržajima na materinjem jeziku.

Kaže da nisu rijetki slučajevi da djeca prije progovore engleski, nego hrvatski koji im postaje kao drugi/strani jezik.

"Često roditelji u tome ne vide problem, već su ponosni. Ali, pitanje je u tim slučajevima koliko je ostvaren puni potencijal izražavanja na materinjem jeziku", kaže Petranović.

S druge strane, ako je generalno izloženost ekranima adekvatna te govorno-jezični razvoj djeteta na materinjem jeziku uredan smatra da nema štete u gledanju sadržaja na drugim jezicima.

Kada je dijete usmjereno na ekran, odvija se jednosmjerna komunikacija. Petranović kaže i da dugotrajna izloženost ekranima smanjuje djetetovu samokontrolu te doprinosi razvoju agresivnog i autoagresivnog ponašanja.

"Ako je dijete pred mobitelom, tabletom ili računalom, jednim klikom dobije sve i odmah. Brze izmjene sadržaja smanjuju dugotrajnost pažnje i koncentracije te im podražaji iz vanjskog svijeta koji su sporijeg ritma postanu dosadni i nezanimljivi."

Petranović kaže da se to u vrtiću vidi kada djeca ne uspijevaju pratiti čitanje priče, slušati upute, usvajati nova znanja, samostalno se igrati te generalno sudjelovati u vođenim aktivnostima.

Dodaje da kada je dijete u dvosmjernoj komunikaciji s odraslim ili drugim djetetom ima priliku imitirati govor te verbalno izražavati svoje potrebe i osjećaje, učiti o suradnji, iskazivanju emocija, empatiji, regulaciji osjećaja i raznim drugim vještinama koje su neophodne za razvoj govora i postizanje socio-emocionalne zrelosti.

Kako se nositi s dječjom ovisnošću o ekranima i koji su alati roditeljima i odgajateljima na raspolaganju objasnila je Bilić.

"Važno je postaviti granice i biti dosljedan u njihovu provođenju. Potrebno je ograničiti vrijeme provođenja za bilo kojom vrstom ekrana, maknuti ih iz djetetove blizine, dogovoriti zajednička pravila o njihovu korištenju, ali i sam biti primjer."

Bilić kaže da se s djetetom može provoditi zajedničko vrijeme u kućanskim poslovima (u skladu s dobi, slaganje posuđa, pravljenje ručka ili kolača, dijete neće biti pred ekranom, a učit će se odgovornosti i samostalnosti)  ili vani, u prirodi (trčanje, kontakt s biljkama i životinjama, skakanje po lokvama i blatu i sl.).

Savjetuje da se za vrijeme jela ugase i maknu svi ekrani iz vidokruga i da se djeci omoguće kreativne aktivnosti, pa i vrijeme kada će im biti dosadno jer im se tada zapravo pruža prilika da osmisle vlastito slobodno vrijeme i razvijaju kreativnost.