Kongresna dvorana u hotelu Ilirija u Biogradu na Moru bila je dupkom puna do posljednjeg mjesta, a osoblje hotela nešto prije početka predavanja donosilo je još stolica.

Unatoč tome, neki su ostali stajati na nogama. U publici su bile većinom žene, rekli bismo, preko devedeset posto. Među njima bilo je dosta odgojiteljica te učiteljica i profesorica. Sve njih na dolazak u Biograd nagnao je dolazak doktora Ranka Rajovića.

Njegovo se ime posljednjih godina vezuje uz metode učenja, rasta i razvoja djece, iako je opći dojam da ovaj liječnik sve navedeno vraća na neke početne postavke.

"Pustite djecu neka čekaju. Ne dajite im sve na gotovo, time im kvarite doživljaj. Sreća je u čekanju, iščekivanju, odbrojavanju. Zamotajte im poklon i dvaput, ako treba, da im produžite sreću", rekao je na samom početku.

Dr. Rajović je specijalist interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih znanosti. Suradnik je UNICEF-a za ranu edukaciju te šef Katedre za neuronauke u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru.

"Pokloni se daju par puta godišnje"

"Djeca nam kažu – radost duže traje. Kako oni lijepo opišu emociju. U stvari, to je opis dopamina. To je fokus i radost. Dok djeca otvaraju taj papir, puni su dopamina. I kad vide poklon, tu navale hormoni sreće. Da smo im dali samo poklon u ruke, ne bi dobili ništa osim njega. A zamislite da stavite poklon u dva papira. To je i dopamin i endorfin, a on je hormon pamćenja. Pamtit će to i za dvadeset godina sjećat će se kako ste im poklon dvaput zamotali za peti rođendan. Pa će to ponoviti sa svojom djecom i ispričati im tu priču. To se pamti cijeli život", pojašnjava Rajović.

Pokloni se, kažu, daju nekoliko puta godišnje - za Božić ili Novu godinu, Uskrs ili imendan, rođendan i to je to.

"Ako ste čitali Malog princa, onda znate kada je lisica najsretnija. Dok čeka Malog princa, jer zna da će on doći. Svaki sat pred njegov dolazak, sve je sretnija i kada on napokon dođe, ona je najsretnija na svijetu. Zato djeca vole odbrojavati dane do svog rođendana, tako produžuju sreću i vesele se svakim danom", dodaje.

Kao najveći problem u rastu i razvoju djece danas, istaknuo je nekretanje.

"To je najveći problem, bez sumnje. Današnji petogodišnjak prelazi između tri i pet kilometara dnevno. Dijete se svuda dovozi i odvozi, nigdje ne ide pješke. Nekad su djeca te dobi prelazila 15 do 20 kilometara dnevno i nije bilo ovakvih problema s razvojem", kaže.

"Danas 50 do 80 posto djece ima ravna stopala"

"Kad dijete ima četiri godine, trebalo bi znati napraviti skok unazad. To je jako važan dio razvoja. I onda me neki kolege pitaju, zapravo kažu – ma daj, pa zašto je to bitno? Zato što kasnije neće u matematici znati računati minuse, između ostalog", navodi liječnik.

Predavanje pod nazivom "Razumijevanje i upravljanje emocijama u realnom i digitalnom svijetu" angažiralo je i brojne roditelje da dođu i čuju riječ stručnjaka.

"Događa nam se da to isto nekretanje dovodi do toga da djeci sve lakše i češće pri padovima pucaju kosti. Kad se rodi beba, otac joj drži glavu i ne da da se ni milimetar pomakne. Kad ga pitaš zašto, kaže: 'Rekao nam pedijatar.' Rekao vam je da držite glavu, a ne da je fiksirate da se ne može pomaknuti. Kretanje je ključ razvoja. Mi smo nekada, prije trideset godina, imali šest do deset posto ravnih stopala, a danas 50 do 80 posto djece ima ravna stopala", spomenuo je.

"Odgoj nikada nije bio izazovniji nego danas"

Dr. Rajović ističe kako je osnova razvoja djeteta - ljubav.

"Mozak je organ za preživljavanje i voli učiti. Djeca su jako sretna kad nauče hodati, plivati, voziti bicikl, jer je mnogo truda trebalo da se do toga dođe i jako su ponosni na sebe. Žele da svi znaju da su to naučili, savladali", tvrdi.

Kaže kako odgoj djeteta nikada nije bio izazovniji nego što je to danas. Protivi se učenju napamet i zagovara učenje uz priču i asocijacije, što je puno smislenije i produktivnije.

"Djetetu u školi treba biti zanimljivo, a učenje napamet nije zanimljivo. Važne su metode učenja i kako ih primjenjujemo", govori dr. Rajović, koji se osvrnuo i na sveprisutne ekrane. 

"Posao djeteta je da se vrti, skače, trči, a ne da satima gleda u mobitel. U želji da pomognemo djetetu, radimo sve umjesto njega, a tako mu zapravo štetimo. Tehnologija je prisutna i treba nam, ali kontrolirano. Kažu roditelji kako instaliraju ograničenje djeci, a djeca na YouTubeu za deset minuta nađu rješenje kako zaobići tu zabranu", zaključuje Rajović.