Ulovili ste veliku ribu i mislite da je najveća ikada ulovljena? Ukoliko je niste fotografirali i obavijestili nekoga tko je kompetentan za potvrdu vašeg ulova, izlažete se u najmanju ruku riziku nepovjerenju ili ako imate sreće, prilici da vaš ulov preraste u legendu poput one o najvećoj štuki svijeta.

Dakle, prema priči je 5. listopada 1230. godine Friedrich Drugi Barbarossa prstenom obilježio i pustio u jezero blizu Heilbronna jednu štuku.

Nepunih 267 godina kasnije, dakle 1497. godine, tu su istu štuku mrežom ulovile sluge carske palače. Prepoznali su je po pozlaćenom bakarnom prstenu s urezanim datumom puštanja u jezero koji je visio na zlatnom lancu oko vrata štuke, a koji je očito sve te godine rastao s tom štukom. Kad su je izmjerili ustanovili su da je duga 5,7 metara i teška 175 kilograma.

Da stvar bude još bolja, postoji i slika koja se čuva u dvorcu Lautern, dok je kostur zajedno s prstenom u Manheimu.

Premda se svi ozbiljniji autori od svega toga ograđuju, ipak većina navodi te podatke kao vjerodostojne. Naravno, svi se pozivaju na sliku koja se uporno ne objavljuje. Pretpostavka je da je u pitanju tajna fotografija koja je očito nastala davno prije nastanka fotoaparata.

Sve ribe rastu tijekom cijelog svog života i na taj način narastu do određene veličine. Kolika će ta veličina u konačnici biti ovisi o mnoštvu raznih faktora. Osnovni životni uvjeti poput stalnih izvora kvalitetne hrane, optimalna temperatura uz minimalna strahovanja od predatora, dakako, imaju najpresudniji utjecaj na rast i razvoj.

No pored tih nekoliko osnovnih faktora, vrlo važnu ulogu igra i genetska podloga. Tako primjerice sitna riba poput špara nikada i nikako veličinom ne može konkurirati nekom gofu zbog čega u konkurenciju veličine i ne ulaze različite vrste, već se usporedbe rade uvijek i isključivo unutar iste vrste.

Nažalost, podaci na koje možemo naići pregledavajući internetske stranice, nisu uvijek relevantni.

Ono što je relevantno trebalo bi govoriti o dimenzijama koje su službeno potvrđene, a što znači da postoji slikovni dokaz o veličini ribe ili pak da iza tih podataka stoji neko od znanstvenih imena kojima se može vjerovati.

Formiranje baze podataka vezane uz statistiku rekordnih ulova je dugotrajan i nimalo lagan posao koji je bez suradnje s ribarima poprilično besmislen.

Znanstvenicima, ali i svima koji se bave ovakvom statistikom na ovaj ili onaj način, uvijek je lakše kada se ribari s kapitalnim, ali i svim ostalim nesvakidašnjim ulovima jave nekoj od znanstvenih ustanova s prijavom svog ulova. Na taj se način ostvaruje neposredan kontakt znanstvenika s ulovljenom ribom pri čemu se osim obične fotografije prikupi i niz drugih važnih podataka koje neupućena i nestručna osoba ne može i ne zna zabilježiti.

Takvi se ulovi mogu prijaviti na više mjesta u Hrvatskoj. Tako se ribari sa Sjevernog Jadrana mogu javiti u Prirodoslovni muzej u Rijeci, ribari Južnog Jadrana svoje ulove mogu prijaviti Institutu za more i priobalje u Dubrovniku, dok se ribari Srednjeg Jadrana mogu javiti Institutu u Splitu.

Naravno svoje ulove ribari mogu prijaviti i našoj redakciji koja će tu informaciju u najkraćem roku proslijediti do odgovornih institucija.

Takvih 'neslužbenih' rekorda premda bi bolje bilo reći, rekorda nezabilježenih na službeni način, ima puno.

Mnogi kapitalni ulovi unatoč ogromnom trudu i respektabilnim dimenzijama završe samo kao priče u ribarskim krugovima koje prije ili kasnije padnu u zaborav jer ih jednostavno pregazi vrijeme. Budući da ne postoje nikakve fotografije koje bi potvrdile te priče, o dimenzijama tih ulova ni ne možemo govoriti s nekim čvrstim uporištem.

Tako je 1996. godine zabilježen ulov rumbača kvrgaša teškog 17,5 kilograma uz obalu Cresa, no nažalost samo kao pisani podatak. Jednako je tako zabilježen i ulov bijele psine koja je prema priči bila duga 6 metara i teška 1900 kilograma, dok je najveći veliki bucanj bio dug 3,3 metra i težak 2300 kilograma.

Ne tako davno je kraj Splita ulovljen brancin težak preko 14 kilograma, na Pagu kod Šestakovaca kanjac od 670 grama, a u Masleničkom ždrilu bugva od preko 1,5 kilogram težine.

Nažalost, nijedan od tih ulova nije fotografiran tako da za njih zapravo nemamo potvrdu vjerodostojnosti.

Gof u Jadranu prema trenutnim podacima naraste do 52 kilograma, no sve se češće priča o kapitalcima preko 80, a povremeno i o ulovima težim od 100 kilograma.

Rumbošvoja, ili službeno rumbač kvrgaš prema literaturi naraste do desetak kilograma težine, ali je prije nekoliko godina je tu kod nas ispred rive, ulovljen primjerak dug 92 centimetra i težak impresivnih 14,5 kilograma. Zanimljivo je da su ribari s Južnog Jadrana na to ostali ravnodušni jer su kod njih, prema njihovim riječima, takvi ulovi vrlo česti, i nimalo neobični.

Grdobina prema službenim podacima može narasti do dva metra u duljinu i težiti preko četrdeset kilograma težine.

A roneći ispred Karbuna na Korčuli, Renato Oreb je nastrijelio grdobinu dugu 190 centimetara i tešku nevjerojatnih 62 kilograma čime je okvirnu službenu težinu premašio za oko dvadeset i dva kilograma.

Tu je i ulov čače dva i pol puta teži od službenog, arbun od preko 4 kilograma, lokarda teža od dva kilograma, cipal od osam kilograma…

Sve su to tek djelići priča o rušenju rekorda za koje se podaci možda i pojave u stručnoj literaturi, ali samo ukoliko autor gradeći svoje djelo pronađe čvrste dokaze koji bi prema znanstvenim mjerilima mogli biti vjerodostojni, a koji su nažalost često nepotpuni ili se čine 'navučenima'.

Naravno da u znanstvenom svijetu skepsa prema takvim izvještajima mora postojati inače bi posvuda u kratkom vremenu počele izvirivati štuke s početka ove priče.

No bez obzira na izmišljene, dotjerane ili uistinu realne rekorde, činjenica je da su kapitalni ulovi koji svojim dimenzijama premašuju dosada zabilježene vrijednosti sve češći.

Jedan od svakako važnijih razloga tome je i sve savršenija ribolovna oprema kojom se unatoč sve većem izlovu, a često i prelovu, riba sve kvalitetnije i lakše lovi.

No savršena oprema je tek dio priče jer da bi se riba ulovila treba ponajprije izaći na more. Stoga ne gubite vrijeme, možda već u sljedećem izlasku uspješno nasučete vlastitu ribu života koja će, ako to iskustvo podijelite s pravim ljudima, ući u znanstvenu literaturu i tako postati i službeni podatak.