Iliotibijalni sindrom (Iliotibial band syndrom) – ITB je bol koja se javlja u koljenu s lateralne (vanjske) strane koljena. Najčešće se javlja kod atletičara dugoprugaša, ali ne zaobilazi ostale atletičare, rekreativce, sezonske trkače i trkače početnike

Bol se najčešće javlja s vanjske strane koljena ali se može manifestirati na bilo kojem dijelu vanjske strane noge sve do vrha zdjelice. Bol se javlja nakon dužeg trčanja a neliječeno stanje može dovesti do toga da se bol javlja pri svakodnevnim aktivnostima pa čak i kod sjedenja kad je koljeno pod kutem od 20 – 30 stupnjeva.

Trkači će osjetiti jaču bol pri trčanju nizbrdo jer se kut u koljenu povećava, a tu je još i dodatna sila i opterećenje na mišiće zbog nizbrdice. Neki stručnjaci odvajaju iliotibijalni ligament kao zaseban dok drugi smatraju da je on završetak ili zadebljanje tensora fasciae latae, što znači da ne klizi preko lateralne strane kosti natkoljenice kao zasebna struktura.

Postavlja se pitanje zašto je onda često iziritiran baš u tom području i zašto pacijenti pozitivno reagiraju na protuupalnu injekciju baš u to područje?

Područje između dva epikondila (spoj kosti natkoljenice i potkoljenice) pritisnuto od strane iliotibijalnog traka je bogato krvnim žilama i živčanim završecima gdje se nalaze receptori koji se zovu Pacinijeva tjelešca. Ona funkcioniraju kao proprioceptori kojima je uloga slanje informacija o pokretu i čvrstoći pokreta nakon kojeg slijedi određena reakcija centra za motoriku u mozgu.

Uzrok boli

Da bi odabrali pravi tretman morate shvatiti što je pravi uzrok boli. Bol na vanjskoj strani koljena je zapravo samo krajnja posljedica. Često se kao uzrok navode potrošene tenisice, razlika u dužini noge, spušteno stopalo, krivi trening, tvrda podloga… Sve nabrojeno nije pravi uzrok boli i ne postoji ni jedno znanstveno istraživanje koje potvrđuje bilo koju od ovih tvrdnji. Što zapravo čini vaš IT trak slabom karikom u lancu?

Terapeuti i treneri često se fokusiraju na liječenje samog mjesta boli, ali kako sam spomenula iliotibijalni ligament nije zasebna struktura, on je usko povezan s cijelom lateralnom stranom noge pa zapravo govorimo o sindromu iliotibijalnog trakta.

To znači da je tretman usmjeren samo na koljeno potpuno pogrešan i eventualni rezultati su privremeni jer se tretira posljedica a ne rješava se uzrok zbog kojeg bol nastaje.

Da bi došli do srži problema odnosno pravog uzroka počnimo od činjenice da su u Iliotibijalni trak uložena mišićna vlakna mišića stražnjice. Mišići stražnjice su abduktori natkoljenice i vanjski rotatori.

Gluteus maximus (veliki mišić stražnjice) je najsnažniji a time i najvažniji mišić za odmicanje noge u stranu i rotaciju noge prema van u zdjeličnom zglobu. Istraživanja provedena nakon 2000. godine upućuju na to da je slabost abduktora natkoljenice najčešći uzrok Iliotibijalnog sindroma –ITBS.

Istraživanja (Fredericson 2000. Godine, Stanford University) na atletičarima dugoprugašima su pokazala da oni s ITBS imaju slabije abduktore na strani bolnog koljena, a uz to i slabije abduktore na obje strane noge u odnosu na atletičare dugoprugaše koji ne pate od ITBS.

Jedan od abduktora je m. gluteus medius, a njegova slabost se vidi po specifičnom Trandelenburgovom hodu.

Kod trčanja pri osloncu na nogu na kojoj je srednji mišić stražnjice disfunkcionalan (i hodanja naravno) će kuk na strani slabijeg mišića biti izbačen u stranu, a natkoljenica iz kuka zarotirana unutra. Kako su mišići stražnjice neefikasni i disfunkcionalni (oni bi trebali omogućiti održavanje kukova u istoj razini) kontrakcija se kompenzira na lateralnu skupinu mišića natkoljenice čime se ti mišići previše opterećuju te zbog toga dolazi do boli s vanjske strane koljena.

Vraćam se na spomenuta Pacinijeva tjelešca koja će nas dovesti do još jednog mogućeg uzroka ITBS. Provedeno je istraživanje u kojem se vršila kompresija na Pacinijeva tjelešca putem triger točaka na Iliotibijanom taktu. Kod zdravih dugoprugaša odgovor na kompresiju je bilo uključenje velikog mišića stražnjice (m. gluteus maximus) kako bi se reducirala napetost Iliotibijalnog trakta a time i pretjerana rotacija kuka i natkoljenice unutra.

To se nije dogodilo kod atletičara dugoprugaša s ITBS, kod njih se uključivao mišić koji sudjeluje u sprečavanju unutarnje rotacije koljena m. tensor fasciae latae, ali kako njegova osnovna funkcija nije odupiranje unutarnjoj rotaciji on će u tom slučaju previše pritiskati distalna tkiva (krajnja tkiva s kojima završava) to je kraj Iliotibijalnog trakta, zbog čega trak može oticati na mjestu kod koljena.

Spomenuti ću još jedan rezultat istraživanja u kojem se došlo do spoznaje da dugoprugaši s ITBS imaju manju pronaciju od dugoprugaša bez ITBS.

Što bi zapravo značilo da bi jedan od uzroka boli u koljenu bio i izrazit hod po vanjskom rubu stopala.

Pa bi to mogao biti uzrok boli koji dolazi od stopala, gdje je opet lateralna skupina mišića dominantna i ovdje se preko koljena prenosi na gornji dio tijela te to može biti jedan od razloga zašto se javila disfunkcija mišića stražnjice, a time opet dolazimo da glavne teme.

Analizom pokreta i povezivanjem karika dolazimo do zaključka da je Iliotibijalni trak dio lateralnog kinetičkog lanca koji kreće od mišića sa stražnje i bočne strane glave (splenius capitis i sternocleidomastoideus), a završava na bočnoj strani stopala (završetak m. peroneus).

U nekim kroničnim i krajnjim situacijama može se desiti da vas boli desna strana vrata jer vam je slab mišić stražnjice na desnoj strani. Mišići rade u sinergiji i cijelo tijelo funkcionira kao cjelina. Kod ITBS-a je pogrešno liječiti samo koljeno i fokusirati se samo na mjesto boli.

Tretmani i oporavak

Odmor znači stati sa svim aktivnostima koje uzrokuju bol. Da bi krenuli dalje, bol i nastala oteklina moraju nestati. Preporučuje se tretman ledom, a u obzir može doći bilo koji pripravak koji ima isti način djelovanja.

Istezanje je usmjereno na donji, bočni dio leđa i na mišiće na lateralnoj strani natkoljenice i potkoljenice. Istezanjem se opušta i produžuje skraćena muskulatura.
Vježbe snage su naravno usmjerene na jačanje abduktora. Preporuča se izbjegavanje vježbi u stojećem stavu zbog trenutačno krivog obrasca pokreta.

Vraćanje trčanju i svakodnevnim aktivnostima je postupno, počinje se laganim trčanjem s odmorima između. Predviđanja za oporavak nakon iliotibijalnog sindroma su oko 6-8 tjedana.
Uvođenje ciljanih vježbi koje će služiti kao prevencija da ne bi došlo do vraćanja stanja.