“Naše emocije nam govore što naša duša želi da znamo. Lažni optimizam nas sprječava da vidimo ono što ne želimo vidjeti, ali ne može nas spriječiti da se spotaknemo zbog toga što ne vidimo.” ~ Gary Zukav

Okruženi smo lažnim optimizmom, baš kao i pesimizmom onih koji vjeruju da su samo realistični i da su svi ostali jednostavno nedovoljno obaviješteni ili nedovoljno mudri. U stvari, i jedni i drugi su samo na različitim spolovima iste igle na kompasu.

I jedni i drugi su pod utjecajem vanjskih događaja mnogo više nego što im se čini i što žele priznati. Kao što kaže Zukav, lažni optimizam nas sprječava da vidimo.

Sprječava nas da se suočimo sa sobom i svojom Sjenom, a bez osvjetljavanja Sjene, nema pravog duhovnog razvoja.

Tek kada Sjenu sagledamo, osvijetlimo je i zatim integriramo u sebe, možemo postati cjelovite osobe. Lažni optimizam dakle nam ne treba biti niti cilj, niti sredstvo kada idemo duhovnim putem.

On nas samo može ometi, jer nam stvara sljepilo za sve ono što nam se ne sviđa, uključujući i neugodne emocije koje često želimo izbjeći vjerujući da su istinski duhovni samo oni ljudi koji su uvijek dobro raspoloženi i vječito nasmijani.

Neugodne emocije su vrlo važni putokazi na našem životnom putu, one su vodiči koji nam pokazuju da je jedan dio nas uznemiren nekim događajem, što je vrlo važno, jer to znači da je tom dijelu potrebno iscjeljivanje.

Ako sve neugodne emocije stalno zatrpavamo osmijehom, i uvjerenjima da treba misliti pozitivno, blokirat ćemo sami sebi razvoj, jer će ovi dijelovi još dugo ostati neiscjeljeni.

Prihvaćanje neugodnih emocija i suočavanje s njima i svojim slijepim mrljama, nikako ne znači da ćemo se pretvoriti u negativnu osobu, koja u svemu vidi prije problem nego šansu i za koju je svijet neprijateljsko mjesto.

Ovo je druga krajnost, a kao i uvijek pravo rješenje je u postizanju ravnoteže.

Preduvjet za postizanje unutarnje ravnoteže je da prihvatimo odgovornost za svoj život i sve što nam se događa, naravno i za svoje neugodne emocije.

Kada ih prepoznamo, a to se nekada neće dogoditi, možemo im poželjeti dobrodošlicu, prihvatiti ih i pokušati otkriti na koji naš neiscjeljen ili nedovoljno iscjeljen dio ukazuju.

Nećemo naravno uvijek prepoznati uzrok ovih emocija, ali dovoljno je i samo prihvaćanje odgovornosti za njihov nastanak.

Ključno je dakle da nikoga ne okrivljujemo (ni sebe, niti druge ljude, niti okolnosti) za njihov nastanak. Samo da budemo svjesni da u nama postoji dio koji je neiscjeljen i na koji nam neka emocija (ili emocije) ukazuje.

Ovo je često dovoljno da dovede do smanjenja napetosti koju obično izazivaju neugodne emocije.

Prihvaćanje emocija, kakve god da su u tom trenutku, ljekovito je, jer nam patnju u stvari svara pogrešno uvjerenje da je ta emocija “loša” ili “neprihvatljiva” za nas ili za osobu kakva želimo biti.

Nema neprihvatljivih niti loših emocija, one su samo naši vjerni vodiči ka samospoznaji i ispunjenom životu.

Autor: Suzana Vemić, centarprozor.wordpress.com