Od početka pandemije covida sve se više maloljetnika liječi od anoreksije i bulimije, upozorava psihijatar Ivan Begovac iz KBC-a Zagreb gdje su na Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu kao najmlađa pacijentica liječili devetogodišnjakinju oboljelu od anoreksije.

“U Hrvatskoj imamo povećan broj slučajeva poremećaja jedenja u zadnje tri godine. Vjerojatno je to povezano s nesigurnošću djece i mladih u pandemiji, disfunkcionalnošću roditelja, te većim utjecajem štetnih sadržaja s interneta”. izjavio je u razgovoru za Hinu prof. Begovac, pročelnik Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu.

Problem je većinom neprepoznat iako je riječ o ozbiljnim psihičkim poremećajima”, dodao je.

Kliničku sliku anoreksije nervoze obilježava iskrivljena slika vlastitog tijela i loše samopoštovanje kao i ulaganje ogromnih napora za postizanje pothranjenosti. Tipična je dob za početak anoreksije nervoze oko 14 godina, mada su na Rebru imali i slučaj djevojčice u dobi od samo devet godina.

Drugi poremećaj jedenja – bulimiju nervozu uzrokuje slična iskrivljena slika vlastitog tijela, no prate je epizode prejedanja, restrikcija i izazivanja povraćanja. Tipično bulimija počinje malo kasnije od anoreksije, negdje oko 17. godine.

I anoreksija i bulimija nervoza, kaže Begovac, često su praćene dodatnim psihičkim komorbiditetima, opsesivno-kompulzivnim poremećajem, depresijom ili pak samoozljeđujućim ponašanjem.

Nije lako odrediti dominantan uzrok, jer se govori o čitavom mozaiku utjecaja od genetskih predispozicija i intrapsihičkih razloga do interpersonalnih problema i socio-kulturnog utjecaja, a ne smije se prešutjeti ni utjecaj društvenih mreža.

Većinom obolijevaju djevojčice, ali ni dječaci nisu izuzeti

Nakon pandemije covida u svijetu se naglo povećao broj novooboljelih, o čemu posebno pišu britanske studije. Na tom je tragu Velika Britanija uložila dodatna financijska sredstva za dijagnostiku i liječenje poremećaja jedenja kod adolescenata, za veću dostupnost zdravstvene skrbi i veći broj stručnjaka, no u Hrvatskoj taj je problem ostao neprepoznat. Maloljetnicima s poremećajima jedenja u Zagrebu pomoć se pruža u KBC-u Sestre milosrdnice gdje se roditelji, u slučaju naglog somatskog pogoršanja, mogu javiti s djecom u hitnu pedijatrijsku službu.

 

Uz početnu pedijatrijsku dijagnostiku i liječenje, obavlja se i dječja psihijatrijska dijagnostika. No, Begovac kaže da se nerijetko odugovlači, zbog trenutno prevelikog opsega posla i s drugim dječjim psihijatrijskim stanjima (anksiozni poremećaji, depresija, samoozljeđujuće ponašanje, navala suicidalnih misli, povećano nasilje u obitelji).

Psihijatrijski aspekt liječenja anoreksije i bulimije dostupan je i na Rebru, gdje je 2014. otvoren stacionarni odjel dječje psihijatrije, tako da postoji i mogućnost stacionarnog psihoterapijskog liječenja.

Begovac ističe kako u zadnje vrijeme postoji sve veća inicijativa različitih udruga, kao i privatnih terapeuta, no otvoreno je pitanje kontrole kvalitete djelatnosti u privatnom sektoru.

Rana faza liječenja znači bolje uspjehe od 70 do 80 posto

U svakom slučaju, u svim dijelovima Hrvatske dijagnostiku i liječenje poremećaja jedenja može se potražiti u KBC-ovima. No, uvelike bi pomoglo otvaranje dodatnih dječjih psihijatrijskih kreveta. Trenutno ih je u cijeloj zemlji oko 60, iako stručne procjene govore da ih treba biti najmanje 120.

Liječenje anoreksije i bulimije kod maloljetnika je kombinirano pedijatrijsko, psihijatrijsko i psihoterapijsko. Od psihijatrijskih metoda se preferira psiho-socijalno liječenje, individualni i grupni rad, kao i rad s roditeljima, te po potrebi, dodatno medikamentno liječenje.

“U većini liječenih slučajeva dolazi do poboljšanja obrasca jedenja i restitucije pothranjenosti, no teže se korigira loša slika o sebi i drugi psihički simptomi”, kaže Begovac.

Kao i kod većine drugih bolesti, ako liječenje počne u ranoj fazi, ishodi su bolji, od 70 do 80 posto.

Blaži oblici bolesti nekada prolaze samo ambulantno liječenje i nakon nekoliko mjeseci se stabiliziraju.

Teži oblici se normaliziraju uz dugotrajniju terapiju koja traje godinama. Manji broj slučajeva prelazi i u punoljetnu dob, i tada se obično radi o težim kliničkim slikama, koje zahtijevaju daljnju internističku i psihijatrijsku pomoć u odrasloj dobi.